Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o ribaru i ribici

Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o ribaru i ribici

Kratki sadržaj - Stari ribar i njegova žena živjeli siromašno već trideset tri ljeta u staroj kolibi na žalu sinjega mora. Jednoga dana starac ulovi u svoju mrežu zlatnu ribicu koja progovori ljudskim glasom i obeća da će mu ispuniti svaku želju ako je pusti. Skromni starac vrati je nazad u more bez naknade.

No, kad to čuje njegova pohlepna žena, naredi mu da se vrati na obalu i od zlatne ribice zatraži bar novo korito. Starac se vraća na obalu sinjeg mora, koje već lagano poigrava i doziva zlatnu ribicu. Ribica udovoljava njegovoj želji i starica dobiva novo korito.

Ali, starica je nezasitna - traži novu kuću. I tu želju ribica ispuni, no more se sve više muti. Vrativši se kući, starac ne nalazi svoju staru kolibu već kuću s gostinjskom sobom, dimnjakom od opeka i hrastovim vratima.

I opet pohlepna starica ne da starcu mira. Zeli biti moćna vlaste-linka i iznova šalje starca na obalu mora. Sada je more već uzburkano. Nakon što mu ribica obeća da će ispuniti i tu želju, vraća se starac, a pred kućom nalazi bogato odjevenu ženu koja okrutno tuče sluge. Starca pošalje da služi u staji. Nakon dva tjedna starica se opet polakomi - želi biti svijetla carica. Starac je moli da se urazumi, ali ona ga potjera k ribici. Iz već pocrnjelog mora izronit će ribica i još jednom uslišiti starčevu molbu.

Starica je postala carica, živi u carskom dvoru okružena slugama i plemićima. Starca istjeruje iz dvorca, a sluge ga umalo ubiju. Ispred dvorca mu se smije narod jer se onako siromašan drznuo ući u carski dvor. No starica opet pomahnita i u svojoj nezasitnosti šalje starca ribici da je učini vladaricom mora, a zlatna ribica da joj služi.

Starac se uputi k moru, a tamo vlada prava oluja. Kad je starac ribici prenio staričinu želju, ona ništa ne reče, samo udari repom po vodi i zaroni. Dugo ju je starac čekao, a kad se vratio kući, nađe opet staru kolibicu i siromašnu staricu uz prepuklo korito.

Vrsta djela - Kao što već sam naslov kaže, priča o ribaru i ribici je bajka. Bajka je nastala kao usmena, narodna književna vrsta, a njen naziv potječe od glagola bojati, što znači: čarati, vračati. Temeljno je obilježje bajki ispreplitanje, miješanje čudesnog i nadnaravnog sa zbiljskim. Kada se kao autori bajki pojavljuju književnici, govorimo o umjetničkoj bajci. Ova Puškinova bajka razlikuje se od tradicionalne po tome što je napisana u stihovima. Već je uočeno da je tradicionalna bajka po mnogim svojim obilježjima bliska poeziji i poetskom načinu kazivanja, pa Puškinov postupak djeluje sasvim prirodno.

Kompozicija - Bajka o ribaru i ribici komponirana je pravocrtno, bez sporednih događaja koji bi usporavali tijek radnje. U uvodnom dijelu naznačuje se mjesto radnje (Živio na žalu sinjeg mora), likovi i njihov materijalni položaj (Starac ribar sa staricom svojom; - U staroj su kolibi od gline...).

Zaplet započinje onoga trena kada starac ulovi zlatnu ribicu i kreće se dalje prema vrhuncu zbog probuđene staričine pohlepe. Na putu do kulminacije (vrhunca radnje) više se puta varira isti motiv: nezasitna starica tjera starca da se obraća ribici s novim i novim molbama (novo korito - nova kuća - da bude vlastelinka - da bude carica). Petom i najdrskijom staričinom željom da postane vladaricom mora i ribica da joj služi, radnja dostiže vrhunac, a zatim se naglo raspliće: ribica ne udovoljava želji, već se u raspletu bajkovitost (bogatstvo i moć) naglo obrće u stvarnost (siromaštvo).

Tema i ideja - Motiv zlatne ribice koja ispunjava želje Puškin je preuzeo iz poznate zbirke bajki braće Grimm, ali ju je u nekim detaljima mijenjao i obogatio ugođajem ruskih pučkih bajki. U središtu svih bajki nalazi se sukob dobra i zla, pa tako i u ovoj Puškinovoj u suprotnostima između likova prepoznajemo stalnu ideju bajki - borbu između dobra i zla i pobjedu dobra. Kazna pohlepnoj starici osuda je častohleplja i slijepe pohlepe za materijalnim bogatstvom.

Mjesto i vrijeme - Bajka je književna vrsta koja nadilazi granice zbiljskog. Bajci nije potrebno ni određeno mjesto a ni određeno vrijeme radnje, bolje rečeno: mjesto i vrijeme u bajci su opće kategorije. Nemoguće je odrediti u kojem su povijesnom vremenu živjeli starac i starica niti uz koje su more živjeli. Time bajka dobiva svevremensko i sveprostorno značenje. Osim toga, u takav neodređen prostor i vrijeme lakše je uvesti fantastična bića i nadnaravne događaje.

Likovi - U bajci se pojavljuju tri lika, dva stvarna: starac i starica - i jedan nestvaran: zlatna ribica. Starac i starica prikazani su kroz samo jednu svoju osobinu. Oni nemaju imena (mogu biti svatko od nas), nisu psihološki karakterizirani, već se samo prate njihovi postupci.

Starac dobar i pošten. Živi skromno i sve je stekao svojim radom, ali je sretan i ništa mu ne nedostaje. Dobrog je srca i plemenite duše. Ribici je darovao slobodu, a zauzvrat ništa od nje nije tražio, jer je bio zadovoljan stvarima koje je imao. Nije niti razmišljao da bi mogao iskoristiti darežljivost ribice da su poboljša uvjete života. Starc je život prihvaćao kakvim jest i nije se zamarao s tim što bi moglo biti. Nikada se nije previše žalio na siromaštvo, jer se znao nositi s njima. Bilo mu je važno da može isploviti na more i loviti ribu kada treba. Znao je da se sreća ne može kupiti već se do nje dolazi radom i trudom. Bio je vrlo popustljiv prema svojoj ženi. Nije joj se znao ni htio suprotstaviti, iako je znao da je pohlepna i zla. Mislio je da će sa svakim novim darom napokon biti zadovoljna, a ne da će njena pohlepa rasti. Ribar nije bio naivan, on je samo želio udovoljiti svojoj ženi darovima koje je tražila. U jednom trenutku to mu se odbilo od glavu, ali na kraju je pravda bila zadovoljena kad su svi darovi nestali i ostalo je samo ono što su na početku imali.

Starica simbol je zla, lakoma je i nikada joj ništa nije dovoljno. Činilo se da sa svojim prvim željama želi samo popraviti svoje materijalno stanje i olakšati si život, ai na kraju je ispalo da želi veliko bogatstvo, prvenstveno zbog ugleda i moći. Želja za moći rasla je poput neutažive gladi, sve dok nije poželjela istu moć koju ima ribica – ispunjenje svih želja. Što je postajala moćnija, bila je sve zločestija, grublja i otresita. Sluge je tukla, a starca, svog muža, otjerala iz dvorca. Oko njezine oholosti vrti se cijela radnja bajke, a na kraju i pouka. Upravo slomom staričine moći i povratkom u siromaštvo izvlačimo pravu ideju priče. Starica je dokaz da sve što se uzdigne, može i pasti, pogotovo ako nema dobre temelje. Sve što je starica imala bilo joj je oduzeto s jednakom lakoćom kao što joj je i dano, a samo zato što nije bila zadovoljna s onim što ima.

Zlatna ribica lik koji će pomoći starici da spozna kolika je njezina pohlepa. Strpljiva je prema starcu i milostiva. Mogli bismo je usporediti s Bogom jer je jako dobra, ali kažnjava zlo. Zlatna ribica jedini je bajkoviti lik u djelu. Pojavljuje se iznenada i ima moć ispuniti želje. Iako se kroz cijelu priču čini izrazito milostivom i darežljivom, imala je svoje granice. Jednom kada je vidjela da je staričina pohlepa dosegla vrhunac, odlučila je stati joj na kraj i oduzeti sve ono što je bila darovala. Zlatna ribica starici je tolerirala pohlepu samo zbog starca. On bi skrušeno stao pred nju i nije imala izbora nego da mu, za njegovo dobro, ispuni molbu. Ipak, nije pristala ugroziti sebe zbog drugoga, pa se na najbolji mogući način obranila – oduzela je starcima sve što su imali i vratila ih u prvotno, siromašno stanje.

Jezik i stil - Puškinovu bajku Dobriša Cesarić preveo je u stihu desetercu bez rime. Deseterac je stih naše narodne pjesme pa je na taj način još pojačana veza umjetničke bajke s davnim njenim usmenim izvorom, a prevođenje bez rima olakšava čitanje i omogućuje veću vjernost prijevoda Puškinovu izvorniku.

Po mnogočemu Puškinova je bajka u stilu i jeziku bliska usmenoj narodnoj bajci: opisi su rijetki i sažeti, a autor je upućen na postupke likova koji streme nekom cilju, pa prevladava pripovijedanje događaja. Kada varira isti motiv starčeva dolaska na obalu mora, razgovora s ribicom i povratka kući, stihovi se gotovo doslovce ponavljaju, a takva su ponavljanja odlika stila usmene narodne književnosti.

Jezik je ovog prijevoda bogat i slikovit, temeljen na tradiciji hrvatskih narodnih bajki i epskih pjesama. Tako prevoditelj rabi stalne epitete (sinje more, sijedi starac), inverziju, tj. postavljanje pridjeva iza imenice (Na glavi joj peča zlatotkana) ili se služi narodnim poslovicama (Zašto sjedaš u saone tuđe"?).

Bilješke tijekom čitanja:

- Stari ribar i njegova žena
- Zlatna ribica koja ispunjava želje
- Pohlepna i zločesta starica koja od ribice traži korito, kuću, želi biti vlastelinka, svijetla carica i na kraju vladarica mora
- Žao mi je starog ribara, a ne sviđa mi se njegova pohlepna žena
- Smatram da je na kraju starica zaslužila da bude opet siromašna u staroj kolibi

Dojam o djelu:

Ova kratka bajka mi se dosta svidjela jer je u njoj opisana zlatna ribica koja ispunjava želje. Ja bih isto htjela imati takvu ribicu koja bi ispunjavala sve moje želje.

__________________________________

Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o ribaru i ribici

Vrsta djela - bajka

Vrijeme radnje - neodređeno

Mjesto radnje - Pošto se radi o bajci mjesto radnje je kao i vrijeme radnje neodređeno. Zna se samo da se radnja odvija uz obalu i na moru.

Bajka o ribaru i ribici kao i što sam naslov kaže spada u bajke. Napisana je u jednom smjeru, bez sporednih događaja koji bi omeli glavni tijek radnje. U uvodu bajke spominju se glavni likovi – starac i starica i mjesto gdje žive – na žalu sinjega mora. Zaplet radnje započinje onda kada starac ulovi zlatnu ribicu, a do vrhunca dolazi sa staričinom pohlepom. Starica je nezasitna i stalno ima nove molbe. Kada starica poželi biti vladaricom mora, ribica se naljuti i vraća je u stvarnost – siromaštvo. U središtu radnje je sukob dobra i zla i pobjeda dobra. Na kraju je starica kažnjena zbog svoje velike pohlepe. Bajku je preveo Dobriša Cesarić i to u desetercu bez rime. Stih deseterac još više naglašava umjetničku bajku koja se dogodila davno. Ova bajka jako je srodna narodnoj bajci jer su opisi rijetki i sažeto napisani, a u prvom planu je pripovijedanje događaja te likovi koji idu ka nekom cilju.

Već trideset i tri godine živjeli su stari ribar i njegova žena jako siromašnim životom. U staroj i trošnoj kolibi na obali sinjeg mora provodili su dane skromno i samotno. Starac je lovio ribu ne bi li on i supruga imali što za jesti. Tako je jednoga dana ulovio malenu zlatnu ribicu. Kada ju je ugledao u svojoj mreži, ona je progovorila ljudskim glasom. Molila ga je da je pusti, a zauzvrat će mu ona ispuniti bilo koju želju. Starac je bio dobrodušan i skroman te joj se smilovao i vratio je nazad u more bez ikakve naknade i želje. No, kada je za cijeli događaj čula njegova žena, zahtijevala je od njega da se vrati nazad do mora, nađe zlatnu ribicu i poželi novo korito. Starac je udovoljio svojoj supruzi i otišao do obale mora. Primijetio je da je mora jako nemirno.

Dozvao je zlatnu ribicu i onda ispunjava njegovu želju. Pohlepna starica je dobila svoje novo korito. No, starica ne odustaje. Sada želi i novu kuću. Starac odlazi do mora koje je još nemirnije i ponovo zove zlatnu ribicu. Ona i ovoga puta udovoljava njegovoj želji. Već kada se vratio kući, starac je imao prilike vidjeti predivnu novu kuću s novim dimnjakom i vratima napravljenima od hrastova drveta. Misleći da sada stvarno ima sve, starac vjeruje da će njegova žena prestati sa željama. No, ona ne odustaje. I dalje starcu ne da mira i želi još više i više. Ovoga puta želi postati bogata vlastelinka i ponovo šalje starca na more. More je sada već jako uzburkano. Starac pronalazi ribicu i onda mu udovoljava i u toj želji. Kada se vratio kući, starac je ugledao bogato odjevenu ženu koja naređuje i tuče sluge. Starca odmah pošalje u staju da joj služi. Prošla su tako dva tjedna kada se starica ponovo polakomi. Šalje starca opet k ribici jer ovoga puta želi biti svijetla carica.

Starac joj govori da je nerazumna i da prestane sa svojim prevelikim zahtjevima, ali ona ne odustaje. Iz već jako crnog mora, ponovo će izaći zlatna ribica te će starcu ispuniti i tu želju. Tako je starica postala i bogata i moćna carica koja živi u dvorcu i služe joj sluge. Ona tjera starca iz dvora, a svi mještani mu se smiju. Sluge ga skoro i ubiju, a narod priča o tome kako se jadan starac uopće drznuo ući na dvor. No, starica nakon nekog vremena ponovo poludi i sada želi postati vladaricom cijeloga mora, a da joj zlatna ribica uz to bude i stalno na usluzi. Jadac starac se tada ponovo uputi na more, a tamo je već velika oluja.

Starac pronalazi ribicu i prenosi joj još jednu želju svoje žene. Ribica sada ništa ne odgovori, samo mahne svojim perajama i zaroni u duboke more. Iako ju je starac još dugo čekao, ne znajući što se dogodilo, ribica nije došla. Kada se vratio kući, ugledao je ponovo svoju staru i trošnu kolibu, a pored nje i svoju siromašnu ženu koja ga je čekala uz napuklo korito.

Likovi - starac, starica i zlatna ribica

U cijeloj bajci pojavljuju se samo tri lika, starac i starica koji su stvarni, ali nisu imenovani i mogu živjeti bilo gdje, čak i u našem susjedstvu te zlatna ribica koja je nestvarni lik.

Starac – dobar i pošten. Živi skromno i sve je stekao svojim radom, ali je sretan i ništa mu ne nedostaje. Dobrog je srca i plemenite duše. Ribici je darovao slobodu, a zauzvrat ništa od nje nije tražio. Znao je da se sreća ne može kupiti već se do nje dolazi radom i trudom. Popustljiv prema ženi kojoj se ne zna suprotstaviti iako je znao da je pohlepna i zla.

Starica – simbol je zla, lakoma je nikada joj nije dovoljno. Želi sve više i više dok ju njezina nezasitnost nije uništila. Kako je od ribice dobivala sve više darova, tako je postajala sve više pohlepna. S vremenom kako je postajala sve bogatija, tako je prema starcu postala i sve zločestija, gruba i otresita. Sluge je tukla, a starca je otjerala iz dvorca. Oko njezine oholosti vrti se cijela radnja bajke.

Zlatna ribica – lik koji će pomoći starici da spozna kolika je njezina pohlepa. Strpljiva je prema starcu i milostiva. Mogli bismo je usporediti s Bogom jer je jako dobra, ali kažnjava zlo.

_________________________________

Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o ribaru i ribici

Na pješčanom žalu odmah pored mora, u jednoj trošnoj kolibi od gline, živio je jedan stari ribar sa svojom ženom. Zajedno su već 33 godine živjeli u miru, skladu, ali i siromaštvu. Starac bi svaki dan išao na more loviti ribe, dok bi njegova žena ostala doma i prela pređu. Jednog dana starac je otišao na more, ali nakon što je izvukao svoju mrežu, vidio je da je u njoj samo mulj.

Sljedećeg dana nije ulovio ništa osim morskih trava. Treći dan nije bio ništa sretnije ruke, jer nakon što je izvukao mrežu, u njoj je bila samo jedna jedina riba. Bila je to mala ribica, ali ne obična, već zlatne boje. Ta ribica bila je čarobna i znala je govoriti ljudskim jezikom.

Ribica je odmah zamolila ribara da joj poštedi život i pusti je u more. Ako to učini, ona će mu ispuniti želju. Što god zaželi, ona će mu dati na dar. Starac se od ovih riječi prepao! Ribar je bio već 33 godine i nikada još nije čuo da neka riba govori. Od čuda je pustio zlatnu ribicu u more i umiljato joj rekao da slobodno ode u sinje more, a njemu ne treba nikakav dar.

Čim se vratio svojoj kući, ribar je ženi ispričao čudnovatu zgodu. Rekao joj je kako je ulovio zlatnu ribicu koja ga je zamolila da je pusti u more, a za uzvrat mu je ponudila ostvarenje jedne želje. Što god zaželio, ona bi mu dala na dar! Ali on je pustio ribu i nije htio nikakve darove od nje. Kad je baka to čula, naljutila se na svoga muža. Nije joj bilo jasno kako ništa nije zaželio, pa mogao je bar zatražiti novo korito jer se njihovo već bilo posve raspalo.

Starac se nakon svađe sa ženom ponovo uputio na more. Dozvao je zlatnu ribicu, pa kad je ona doplivala do njega, zamolio ju je da mu pokloni novo korito. Ne bi on nju to tražio da se njegova stara nije toliko naljutila i cijeli dan mu prigovarala što nije baš ništa zaželio. Ribica je rekla ribaru da ne jadikuje već da pođe s mirom, jer ona će mu pokloniti novo korito.

Kada se starac vratio kući, vidio je svoju ženu kako stoji nad novim koritom. Ali baka nije bila sretna, već je još jače stala grditi svoga muža što je zatražio tek jedno korito, a mogao je zatražiti novu kuću! Starca to jako povrijedi, pa, ne želeći se svađati sa ženom, ponovo ode na more.

Na moru je ribar ponovo počeo zazivati ribicu. Tražio je njenu samilost i rekao kako ga njegova žena još jače grdi. Korito joj nije bilo dovoljno i on bi htjela novu kuću. Ribica se smilovala starcu i rekla mu da ne jadikuj, već da ode k ženi i tamo će ga čekati nova kuća.

Kada je starca došao kući, njegove kolibe više nije bilo. Umjesto nje na morskom žalu stajala je nova novcata kuća. Imala je veliki dimnjak od opeka, vrata od hrasta i gostinjsku sobu. Ali baba nije dočekala muža sretna, već ga je ponovo stala grditi. Vikala je kako je mogao tražiti samo kuću, kao da je kuća dovoljna. Trebao je od ribe tražiti da budu vlastelini, a ne obični seljaci.

Starac se ponovo vratio na more i stao dozivati zlatnu ribicu. Objasnio joj je kako se njegova žena posve pomamila za bogatstvom pa joj sada ni korito ni kuća nisu dovoljni, već bi htjela da bude vlastelinka, a ne samo obična seljanka. Ribica ga je poslušala i rekla mu da s mirom pođe kući.

A kada je stigao kući, umjesto kolibe ili kuće, na pješčanoj plaži uzdigao se veliki dvorac. Pred dvorcem je stajala starica u skupoj bundi. Na glavi je imala zlatne ukosnice, a oko vrata bisere. Na rukama joj bilo prstenje od zlata, a na nogama skupe čizmice. Oko starice užurbale se sluge, a ona ih je sve redom tukla i nešto im naređivala. Starc je pomislio da mu je žena napokon sretna, ali čim ga je vidjela, poslala ga je u staju sa slugama.

Nakon nekoliko tjedana starica je posve izgubila razum od sebičnosti. Došla je do muža i naredila mu da ponovo ode do zlatne ribice jer ona više nije željela biti vlastelinka nego moćna carica. Starac se zaprepastio – pa gdje će ona neuka seljanka biti carica i vladati zemljom? Ali stara se nije dala i naredila je mužu da ide ili će ga silom natjerati.

Starac je došao na more i zazvao ribu. Ispričao joj je kako mu je žena posve izgubila pamet. Više joj ni bogatstvo ni slava nisu bile dovoljne i sada je htjela postati carica. Ribica ga je saslušala pa mu rekla da ide kući, a ona će mu ispuniti želju.

Kada je stigao, starac vidje carske dvore umjesto nekadašnje kolibe. Žena mu je stvarno postala carica, oko nje su se skupili svakojaki plemići, točili joj skupa vina i nudili je kolačima. Bila je okružena stražom od koje se starac i prestrašio. Ali ponadao se da će mu žena bar sada biti sretna. Ali čim ga je vidjela, naredila je slugama da ga izbace iz dvorca.

Nakon nekoliko tjedana pozove ona starca k sebi. Naredi mu da ode kod zlatne ribice. Dosadilo joj je biti carica, pa sada želi postati vladarica svih mora, a da joj zlatna ribica bude sluga i radi sve što se njoj prohtije. Starac se nije smio usprotiviti, pa se vratio na more i dozvao zlatnu ribicu. Rekao je ribici sve sulude želje svoje žene. Ribica ga je saslušala, a onda samo udarila repom od morsku površinu i zaronila u dubine. Starac je čekao i čekao njen odgovor, a kako se ribica više nije pojavljivala, vratio se svojoj ženi.

Kada je stigao kući, ondje više nije bilo ni carskog dvora, ni dvorca, ni kuće, već samo stara koliba pred kojom je sjedila starica, a pored nje bilo je napuklo korito.

_________________________________

Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o ribaru i ribici

Živio na žalu sinjeg mora
Starac ribar sa staricom svojom;
U staroj su kolibi od gline
Proživjeli tri'es't i tri ljeta.
Starac mrežom lovio je ribu,
A starica prela svoju pređu.

Jednom starac izađe da lovi
Pa izvuko mrežu punu mulja.
Po drugi put bacio je mrežu,
izvukao samo morsku travu.
Po treći put bacio je mrežu,
A u mreži samo jedna riba,
Ali nije obična, već zlatna.
Zamolila starca zlatna riba
I ljudskim mu govorila glasom:
- Pusti mene u to sinje more,
Skupim ću se otkupiti darom:
Što zaželiš, to ću ti i dati.

Začudi se i prepade starac,
Tri'es't i tri ribari već ljeta,
A još ne ču da govori riba,
Pa u more pusti ribu zlatnu,
Umiljato njojzi progovara:
- Zbogom pošla, ribo moja zlatna,
Ne treba mi tvojega otkupa,
Već ti pođi u to sinje more
Pa ti šetaj kud je tebi drago.

Vratio se starac svojoj baki
Pa joj priča o velikom čudu:
- Ja sam danas ulovio ribu,
Ne običnu ribu, nego zlatnu.
Ljudskim me je zamolila glasom
Da je pustim u to sinje more.
Skupocjeni nudila mi otkup:
Što zaželim, to će mi i dati.
Ja ne htjedoh otkupa da uzmem,
Već je pustih u to sinje more.

A baka se okomi na starca:
- Prostačino jedna i budalo!
Što ne uze otkupa od ribe?
Da si od nje bar korito uzo;
Ono naše posve se raspalo.

Uputi se starac moru sinjem
(Vidi: more lako poigrava),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
- Što bi htio,reci meni starče?
Pokloni se starac pa joj kaže:
- Smiluj mi se, milostiva ribo,
Navalila na me moja stara,
Ne da meni, sijedom starcu, mira.
Novo, veli, treba joj korito;
Ono naše posve se raspalo.

A zlatna mu riba odgovara:
- Ne jadikuj, nego pođi s mirom,
Novo ćete imati korito.
Vratio se starac svojoj baki;
Stoji baba pred novim koritom
Pa još gore poče grdit starca:
- Prostačino jedna i budalo!
Izmolila, budala, korito!
Već se vrati, budalino stara,
Pa ti kuću od ribe izmoli.

Uputi se starac moru sinjem
(A muti se ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu,
Doplivala riba pa ga pita:
- Što bi htio, reci meni, starče?
Pokloni se starac pa joj kaže:
- Smiluj mi se, milostiva ribo,
Još me gore grdi moja baka.
Ne da meni, sijedom starcu, mira
Kuću traži svadljivica stara.

A zlatna mu riba odgovara:
- Ne jadikuj, nego pođi s mirom,
Bit će tako: imat ćete kuću.
Pošo starac kolibici svojoj,
A kolibi nigdje više traga.
Pred njim kuća sa gostinjskom sobom
A na kući dimnjak od opeka
I hrastova od dasaka vrata.
Pod prozorom starica mu sjedi,
Na sva usta grdi baba starca:
- Gle budale, prostačine glupe!
Izmolila prostačina kuću!
Vrati se i ribi se pokloni.
Neću da sam obična seljanka,
Želim biti moćna vlastelinka!

Uputi se starac moru sinjem
(A burka se ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
- Što bi htio, reci meni, starče?
Pokloni se starac pa joj kaže:
- Smiluj mi se, milostiva ribo,
Još se više pomamila stara,
Ne da meni, sijedom starcu, mira.
Neće više da bude seljanka,
Želi biti moćna vlastelinka.

A zlatna mu riba odgovara,
- Ne jadikuj, nego pođi s mirom.
Vratio se starac svojoj baki
A što vidi? - Pred njim visok dvorac.
Na doksatu stoji mu starica
U bundici od samura skupa.
Na glavi joj peča zlatotkana,
Oko vrata težak niz bisera,
Na rukama zlaćano prstenje,
Na nogama crvene čizmice.
Oko nje se užurbale sluge,
A ona ih nemilice tuče,
Koga tuče, kog za kiku vuče.

Starac baki riječ upravio:
- Zdravo da si, gospo vlastelinko,
Je l' ti sada zadovoljna duša?
Ali baba povika na starca,
Pošalje ga da u staji služi.
Prođe jedna nedjelja i dvije,
A još više pomami se stara.
Opet šalje k ribi svoga starca:
- Pođi k ribi pa joj se pokloni,
Neću da sam moćna vlastelinka,
Želim biti svijetla carica.

Strah spopade starca, pa je moli:
- Zar si ludih najela se gljiva?
Nit hodati znadeš, nit govorit,
Bit ćeš ruglo čitavome carstvu.

Planu gnjevom svadljivica stara,
Po obrazu udarila muža:
- Ti ćeš, je li, seljačino jedna,
Svađati se s moćnom vlastelinkom?
Ne rekoh li lijepo, pođi k moru,
Ako nećeš, na silu ćeš poći.

Uputi se starac moru sinjem
(Pocrnjelo ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
- Što bi htio, reci meni, starče?
Pokloni se starac pa joj kaže:
- Smiluj mi se, milostiva ribo,
Posve mi je poludjela stara;
Neće više da je vlastelinka,
Želi biti svijetla carica."
A zlatna mu riba odgovara:
- Ne jdikuj, nego pođi s mirom.
Dobro! Bit će svijetla carica.

Vratio se starac svojoj baki,
A pred njime stoje carski dvori.
U njima se kočoperi stara,
Sjedi ona, carica, za stolom;
Boljari je služe i plemići,
Prekomorska nalijevaju vina.
Sjedi ona, meden kolač gricka,
A oko nje stoji stroga straža,
Na plećima sjekirice drži.
Gleda starac, strah ga obuzeo,
Pa se baca pred noge starici:
- Zdravo da si, svijetla carice,
Bit će da si sada zadovoljna.

Ali ona i ne gleda starca,
Već znak dade da ga protjeraju.
Strčali se sluge i boljari
Pa guraju iz odaje starca.
Dotrčali k vratima stražari,
Samo što ne posjekoše starca.

Ispred dvora narod mu se smije:
- Pravo ti je, budalino stara,
To nek, ludo, pouka ti bude:
Zašto sjedaš u saone tuđe?

Prođe jedna nedjelja i dvije,
A još više pomahnita stara.
Šalje ona dvorjane po muža.
Našli oni i doveli starca,
A starica ovako će starcu:
- Pođi k moru, ribi se pokloni,
Neću da sam svijetla carica,
Želim biti vladarica mora,
Pa da živim u najvećem moru,
A ribica zlatna da mi služi,
Da je šaljem kud mi se prohtije!

Ništa starac ne smije da kaže,
Ne smije se jadan da protivi,
Ka sinjemu uputi se moru,
A na moru olujina vlada.
Podižu se i propinju vali,
Valjaju se i sve rikom riču.

Poče zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
- Što bi htio, reci meni, starče?
Pokloni se starac pa joj kaže:
- Smiluj mi se, milostiva ribo,
Što da radim sa prokletom babom?
Neće više carica da bude,
Želi biti vladarica mora,
Pa da živi u najvećem moru,
A ti, zlatna ribo, da joj služiš,
Da te šalje kud joj se prohtije.

Ništa na to ne reče mu riba,
Samo repom udari po vodi
I zaroni u dubinu mora.
Dugo starac odgovor je ček'o,
Al' ga jadan dočekao nije,
Pa se svojoj povratio baki.

Al' što vidi? - Pred njim kolibica,
Njoj na pragu starica mu sjedi,
A pred njome prepuklo korito.

________________________________

Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen 6. 06.  1799. godine u Moskvi, a umro je 10. 02. 1837. godine u Petrogradu. Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvu prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom učilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima, vladao duh političkog slobodoumlja. U liceju je pripadao progresivnom književnom kružoku "Arzamas". Od 1814. godine Puškinovi stihovi se štampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemićko inteligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i carizmu te oslobodilačke ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu podlogu sredine u kojoj je rastao. Na Puškina je u tom smislu snažno djelovao istaknuti mislilac P.J. Čadajev. Iz liceja je izašao kao štovatelj Radiščeva i Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma. Služio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova. Kretao se u društvu progresivnih intelektualaca (K.F. Riljejev, V.K. Kjuheljbeker, A.A. Deljvig, I. Puščin). Godine 1819. stupio je u literarni kružok "Zelena svjetiljka". Njegovi necenzurirani stihovi i politički epigrami kruže u prijepisima. Mjesec dana prije istupa dekabrista na Senatskom trgu piše mu njegov vođa Riljejev: U tebe su uperene oči Rusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik i građanin.

Car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug Rusije, koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine. U besarabijskom gradu Kišinevu Puškin se zbližio s aktivnim članovima "Južnog društva" Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europi ojačala su pjesnikovo buntovno raspoloženje. U pjesmi Bodež (1821. godine) Puškin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa protiv religije. Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u zavičajno selo Mihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan dekabrističkog ustanka 1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom I ta ga je okolnost spasila od kazne koja je zadesila sudionike ustanka. Novi car Nikola I "oprašta" Puškinu (1826. godine) i dozvoljava mu povratak u Petrograd, ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela. Teško podnoseći reakciju koja se svalila na Rusiju poslije ugušenja dekabrističkog ustanka, Puškin misli na bijeg u inozemstvo, što mu ne polazi za rukom. Godine 1831. ženi se Natalijom Gončarovom.  Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina I osvećivao mu se intrigama i klevetama. Car želi poniziti autora jetkih epigrama pa ga 1834. godine imenuje kamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pjesnika s obzirom na njegov ugled i godine. Kojekakve udovice šalju Puškinu anonimna pisma s aluzijama na odveć intimne veze njegove supruge i cara. Strastveni pjesnik izaziva na dvoboj (27. 01. 1837. godine) Francuza D’Anthesa, avanturistu i intriganta u dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umire nakon dvodnevnih muka. Književno formiranje Puškinovo poklapa se s vremenom kad u Rusiju prodiru demokratske ideje francuske revolucije. Osamnaestogodišnji Puškin izražava mržnju prema samovlasti i ističe misao da monarh ne caruje na temelju svoga podrijetla nego na temelju zakona svoje zemlje. Omladina uči napamet Puškinove stihove, koji su izražavali osnovne ideje dekabrista. Oko 1820. godine Puškin počinje pisati svoje poeme Ruslan i Ljudmila u duhu usmenoga stvaranja. Dok je boravio u progonstvu na jugu Rusije, Puškin je čitao engleskog romantika Byrona. Priroda Krima i Kavkaza odrazuje se u djelima iz toga razdoblja, kojima ujedno počinje u ruskoj književnosti "romantizacija prirode". Napose su za ruski romantizam značajne poeme Kavkaski zarobljenik, Braća razbojnici, Bahčisarajski vodoskok, Cigani.

Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Evgenije Onjegin, koji je započeo pisati na jugu 1823. godine, prožeto je skepsom, pesimizmom i donekle pomodnim bajronovskim "svjetskim bolom". Progonstvo u zabitnom seocu Mihajlovskom bilo je veoma plodonosno. Napisao je glavni dio Evgenija Onjegina, dovršio poemu Cigani, napisao dramolet Scena iz Fausta, roman u stihovima Grof Nulin, zatim Pjesme o Stjenki Razinu (posve u duhu narodne pjesme), nekoliko značajnih i originalnih rasprava o romantičkoj I klasičnoj poeziji te o basnama Krilova. Njegova lirika iz tog razdoblja dostiže vrhunac. Dvogodišnji prisilni boravak na selu ponukao ga je da se pozabavi ruskom prošlošću i stvori povijesnu tragediju Boris Godunov, u kojoj je postavio problem odnosa između naroda i cara despota. Po povratku u Petrograd, Puškin piše lirske pjesme (Arion, U dubini sibirskih ruda...) te poemu Poltava. Dobrovoljno sudjelovanje u rusko - turskom ratu urodilo je putopisom Putovanje u Arzrum. U Boldinu je 1830. godine napisao svoje "male tragedije": Škrti vitez, Mozart i Salieri, Pir za vrijeme kuge, Kameni gost, zatim Pripovjesti Pokojnog Ivana Petroviča Belkina, Bajke o Baldi, O ribaru i ribici, dovršio Evgenija Onjegina. Tridesetih godina stvara Brončanog konjanika, genijalnu apoteozu Petra Velikoga. U Dubrovskom i Kapetonovoj kćeri postavlja problem seljačke pobune i ozbiljno proučava povijest Pugačova.

Puškin je bio nadahnuti vjesnik naprednih ideja svoje epohe. Marx je u svojim političkim radovima o Rusiji citirao Onjegina, tu "enciklopediju ruskoga života dvadesetih godina" (V.G. Bjelinski). Puškin je bio publicist, pisac kritičkih članaka o američkoj i engleskoj demokraciji, o eksploataciji radnika u engleskim tvornicama sukna, te ropstvu američkih Crnaca. U ruskoj književnosti Puškin je novator jezikom, stilom i sadržajem. U Borisu Godunovu prekinuo je, nadahnut čitanjem Sharespearea, s tradicijom pseudoklasične drame. Nedovršena drama Rusalka uvodi bogati folklor u umjetnost. U lirskoj poeziji je mnogostran: ljubav, intimni doživljaji, lirski zanosi, ljudske strasti, odnos prema društvu, prijatelji i neprijatelji, slike prirode, starina i suvremenost. Sve to odjekuje u Puškinovoj lirici. Na polju umjetničke proze probio je put u realizam. Prije Gogolja, Dostojevskog i čehova dao je galeriju priprostih, jednostavnih, tzv. malih ljudi. U Puškinovim stihovima i prozi ogledaju se nesrodne zemlje i udaljene epohe: drevni Istok, klasičan svijet, srednji vijek, narodi Europe, Rusija, epohe Petra Velikoga i suvremeno rusko društvo. Prema Bjelinskom, njegova je poezija "primila i ujedinila u sebi kao velika rijeka, sve pritoke prethodne izvorne književnosti i vrativši ih svijetu u novom, preobraženom obliku, odredila daljnji sjajan put ruske literature". Svojom visoko razvijenom svješću o pozivu pjesnika, svojim humanističkim idejama i naprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama rođenoga genija, Puškin je ivanredna ličnost ne samo ruske nego i svjetske književnosti. Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novele Pikova dama objavljene u originalu 1834. godine. Otad su ga u nas prevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambašića i Martića do Kombola, Krkleca i Cesarića.