Aleksa Šantić - Izabrane pesme

Aleksa Šantić - Izabrane pesme

NEMOJ, DRAGA, NOĆAS DA TE SAN OBRVA

LJUBAV

O, da mi je nešto pa da budem reka,

Pa da tečem ispred tvoje kuće male;

Pevajući tebi, da razbijem vale

O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom

Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,

Prigrlim te sebi u svoje klobuke,

I da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda,

Kao nimfa moja, da počivaš svagda,

I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te,

Samo moje sve dubine i sve kute,

Da lepota tvoja osiplje i greje.

EMINA

Sinoć kad se vratih iz topla hamama,

Prođoh pokraj bašte staroga imama;

Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,

Stid je ne bi bilo da je kod sultana!

Pa još kada šeće i plećima kreće...

– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!..

Ja joj nazvah selam. Al', moga mi dina,

Ne šće ni da čuje lijepa Emina,

No u srebren ibrik zahitila vode

Pa po bašti đule zalivati ode.

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste

Rasplete joj one pletenice guste,

Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,

A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,

No meni ne dođe lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala mrko,

Ni ti haje, alčak, što za njom crko'!...

PRED KAPIDŽIKOM

Kapidžik otvori, jer, moga mi dina,

Izvaliću direk i baglame tvrde,

Pa neka se na me svi alimi srde,

Jer za tobom, beli, umrijeh, Emina!

Il' si ljuta na me što po heftu dana

U mehani sjedim, niti drugo marim

No razbijam derte s bekrijama starim

Uz udare sitne tankih terzijana?

A ko ne bi pio?... Ko se jednom svrne

U tvoj sokak, pa ti vidi oči crne,

Taj se mahnit vraća domu i akrebi.

I kadija, valah, bekrija bi bio!

Da te jednom vidi, bukarom bi pio

I nikad se više avertio ne bi!...

VATRA

Izgorješe stari Mrahorovi dvori!

Iz krova, iz vrata, iz pendžera svije',

Kô dugi barjaci, plamenje se vije,

I oblaci dima uzdižu se gori.

Svijet juri, viče; glas borije bije;

I ruše se grede; demiri se žare;

Rasiplju se iskre pro mahale stare

I u noći tonu ko crvene zmije.

O Šerifo, otkad tvoje oči viđe'

I ja gorim 'nako, mira nemam niđe –

Golemi me oganj poruši i satra!...

Kô svjetina ona, i kô dosad niko,

Trčao bih i ja i mahnito vikô,

Stiskajući srce: "Vatra! Vatra! Vatra!"

NA MERMERU ČESME

Na mermeru česme sjedim, kafu pijem,

I pušim – preda mnom nargila klokinja.

Rani pramen sunca u drveću tinja

I đinđuve baca po baštama svijem.

Tamo gdje kržljava smokva uz mlin kunja

Moj komšija Ibro, s čibukom u ruci,

Čuči, vodu gleda i kako po luci

Rasipa se behar s jabuka i dunja.

Sve pjeva. Svrh granja, što se gusto splelo,

Meka, rana svila lagano se vije.

No, ja bih se kleo, ono svila nije:

Sa mojom Šerifom to se sunce srelo,

I za njegov carski purpur zaplelo se

Nekoliko zlatnih nita njene kose...

ŠERIFA

Istom sunce sjeknu. Kô plava kadifa,

Prostrlo se nebo, a vita i laka,

Niz očevu baštu, po ćilimu maka,

Pjevajući hodi jedina Šerifa.

Na nju zrelo voće smije se sa grana;

Leptiri je prate, prvi zraci miju;

Po petama golim nanule joj biju,

A pod grlom trepte odblesci đerdana...

Gle, zembilju punu krupnih zerdelija

Na ramenu nosi, a sve joj se vija

S glave jašmak crven, kô sabah na visu.

Aman, što je kršna, i sjajna, i vedra!

Što li joj se tresu ona pusta njedra,

Nabrekla kô šipci što još prsli nisu!...

U LJULJAJCI

U avliji, sama, ljulja se Ferida

U ljuljajci lakoj o murvovoj grani.

Sve što imam kmeta, njiva nebrojani',

Sve bih za nju dao, i još život prida!...

Blizu smo. Moj prozor u avliju njenu

Gleda, i ja vidim, kô šetaljka sata,

Tamo-amo miče, a kô plamen zlata

Vihore joj kose... Malo, pa da krenu

Do prozora moga tabani joj rudi!...

Mila li je! Kao da se sabah budi

I o grani ljulja uz pjesme i zvuke!...

O lijepa, plava mezimico majke,

Omakla se u moj prozor iz ljuljajke,

I ja te u svoje dočekao ruke!...

PROLJETNE TERCINE

Nabreklo drvlje mladošću i silom.

U svakom stablu ja čujem gdje bije

Po jedno srce dubokijem bilom –

I ćutim kako puni izvor lije

Novog života iz svakog udara,

Što korjen trese, budi ga i grije.

Sve cvjeta, diše. Vijence behara

Povija vjetar i pahulje nosi,

I svuda trepti prva, mlada jara.

Blistaju strane u suncu i rosi,

Izbija loza, soče zdravi trsi,

I leptir kruži po polju i kosi.

Motika tuče, i u gole prsi

Suhog težaka duša neba vije,

I znoj mu kupi... Odjekuju vrsi –

Proljeće pjeva. No dok gospod bdije

I na svom toplom srcu zemlju stiska,

Ja vidim kako jedan crv se vije –

Gmiže i puzi i polako griska,

Ovdje po dolu i tu po vrhuncu,

Travke i cvijet i korjenja niska –

Stabla i grane, zametak u truncu

Svaku; i gvožđe, zemlju i kâm goli...

I vidim gdje se gladan penje suncu,

I crvotočina zlatna pada doli.

PAHULJE

Pjevala je zima svoju pjesmu staru;

Praminjô je snijeg i veselo pleo

Od srebrnih nita svoj široki veo,

I rasprostirô ga svuda po Mostaru.

U zasjedi cure čekale su momke:

Nanula se klepet čuo po sokaku,

Padale su grude po svakom junaku,

Uz drhtavi smijeh i radosti gromke.

I ti nekud prođe, u mahalu, sama;

Pokrila te zima čistim pahuljama,

Pa po tebi trepte kô sjajni leptiri...

Samo tvoje lice skriti nije htjela,

I ja vidjeh kako, ispod snježnog vela,

Radosno i zlatno proljeće me viri...

METEOR

U staroj bašti, na pragu od vrata,

Puni zvijezda sjedili smo sami...

Noć bješe plava, i u polutami

Rumenio se plod zdrelih granata.

Tiho... Sve ćuti... Samo bršljan sveli,

Negdje, uz letve, šuštô je ko svila...

I u čas kad si na mom srcu bila,

Čudesna svjetlost sva nebesa preli –

Bijela vatra po granju se prosu,

I kô da nebo razdrobi planetu,

Sav Mostar dragim kamenjem se osu.

Uza me topla ti se pribi jače,

I meni bješe kô da nas u letu

Anđeo jedan zlatnim krilom tače.

POD VRBAMA

Sjaj đurđevske zore rane

Padao je preko strana,

A ti kradom gazila si

U rijeku, ispod grana.

Vranu svilu tvoje kose

Mrsio je vjetar ti'o;

Ja, dršćući kao trska,

Pod vrbom sam skriven bio.

Srebrn talas o hrid golu

Rasipô se meko, mekše;

Ja na tvoja njedra bacih

Struk vrijeska i melekše.

Ti zatrepta, mila, naga,

I u vodu sva se skupi...

U ljiljane lica tvoga

Purpurna se vatra upi...

I dok leptir kružio te

Kô vodeni cvijet mio,

Ja, dršćući kao trska,

Pod vrbom sam skriven bio.

HRIZANTEMA

Noć je. Moja sjenka sa mnom tiho stupa

Po obali ovoj gdje nikoga nema.

I dok srebrn mjesec u moru se kupa,

Ja u duši ćutim miris hrizantema.

Po ovome kraju ona često hodi,

Ispod ovih grana sinoć sam je sreo,

I kada sa lica smače tanki veo,

U mome se srcu nova vatra rodi.

Smijući se na me, sve slađe i slađe,

Niz mramorne skale lakoj barci sađe,

I stari je mornar odveze daleko.

Od onoga časa ja mira ne steko',

No lutam i sanjam nju, što ravne nema,

I u duši ćutim miris hrizantema.

MLADOST

Na vrhu gore tek je zora bila

Kô dalek oganj svijetla i žarka;

U krupnoj rosi, u vrhu šumarka,

Svileni leptir kupao je krila.

Noseći blaga i plodove zrele,

Veselo ljeto javljalo se nama

Na uskoj stazi pod omorikama,

I šaptalo nam slast ljubavi vrele.

Mi smo mu slali pozdrav duše svoje,

Idući žudno u plamenoj struji

Daleko tamo gdje vodopad huji,

Gdje crna stabla nad ponorom stoje.

Preplašen jelen, kô vjetar u letu,

Bježô je gorom kroz jutarnju tamu,

A bezbroj duša u slobodnom hramu

Pjevahu himnu nevinu i svetu.

U našem srcu gorele su slasti

I silni zanos mladosti i sreće,

I jedno more sve veće i veće

Pljuskaše duše valovima strasti.

I dok je pauk tanku mrežu pleo,

Širio svilu od grane do grane,

Ja rasuh tvoje sićane đerdane,

Pa ljubljah grlo i tvoj obraz vreo.

PROLJEĆE

Nemoj, draga, noćas da te san obrva

I da sklopiš oči na dušeku mekom!

Kada mjesec sine nad našom rijekom

I na zemlju pane tiha rosa prva,

Rodiće se mlado proljeće! I svuda

Prosuće se miris plavih jorgovana;

I pahulje snježne padaće sa grana

U naš bistri potok što baštom krivuda.

Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,

I svaki će prozor zasuti beharom,

Da probudi srca što ljube i gore...

Zato nemoj, draga, da te san obrva!

Dođi, i u bašti budi ruža prva,

I na mome srcu miriši do zore!

JEDNA SUZA

Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te.–

U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,

Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila, kô zlatno nebo pošlje tuče,

U tihu hladu stare kruške one,

Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad šedrvanom leptiri se gone

I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,

Rasipaju se, dok polako tone

Jesenje sunce... I, kô sa visina

Olovni oblak, po duši mi pade

Najcrnji pokrov bola i gorčina.

I kobna misô moriti me stade:

Što moja nisi, i što smiraj dana

Ne nosi meni zvijezde, no jade?

Što moje bašte ostaše bez grana

I slatka ploda, što rađa i zrije

Na vatri srca?... Gdje su jorgovana

Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?...

Vaj, vjetar huji... a ja mislim na te,

I sve te gledam, kroz suzu što lije,

Gdje bereš slatke, raspukle granate.

EJ KONJICU...

Ej konjicu vjerni, ej ti moje krilo,

Gdje je doba ono, gdje su dani oni

Kad je srce puno rahatluka bilo?!

Kao laki vjetar što oblake goni,

Nosio si dugo svoga gospodara

Jutrom i večerom kad se sunce kloni...

Svud sam brao đule i grozde behara,

Mojoj sreći nigdje ravne bilo nije –

Sve od Banje Luke pa čak do Mostara!

Znaš li čaše one?... Pozno sunce grije,

Vrhovi munara kao vatra gore,

A svuda iz bašte miris đula vije.

Mi se povraćamo iz lova, iz gore,

A ona na demir-pendžerima stoji

Ljepša od večeri i od sabah-zore...

Na me čeka... Gleda, i časove broji

Kad ću proći... A ja, kad bih blizu bio,

Slao bih joj pozdrav kuburlija svoji'...

A ona s pendžera đul i behar mio

Prosula bi hitro, i ko snijeg na me

Pahuljice meke padale su ti'o.

JESEN

Prošla je bura, stišale se strasti,

I ljubav s njima sve je bliže kraju;

Drukčije sada tvoje oči sjaju –

U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,

Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;

Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,

Kô da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,

O sebi samo govorismo dugo;

No danas, draga, sve je, sve je drugo:

Sada smo mudri i zborimo malo...

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.

U srcu našem nijednog slavulja;

Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,

I mrtvo lišće po humkama pada...

MOJA LJUBAV

Ovdje sam ljubav sahranio svoju –

U ovo more plavo i prozirno,

Gdje školjke leže. Ona sada mirno

Počiva na dnu... U tihu pokoju

Granama svojim ljube je i grle

Korali rudi... Njezin se grob svagda

Preliva sjajem čistoga smaragda,

I šumi glasom čežnje neumrle.

Gle zraci jutra kako njojzi rone!

I svaki dršće, prodire i tone,

I rasipa se kô rubin, kô duga...

Dok ovdje gori, više njena groba,

Trepti i kruži bono, svako doba,

Sam jedan crni leptir – moja tuga.

GOSPOĐICI - Bjanki Kurinaldi

Nekad sam i vas na koljenu cupkô

I donosio vam slatke šećerleme,

I ljubio dugo vaše plavo tjeme,

I čelo, i lice nevino i ljupko.

No dani su prošli kô rijeka nagla,

Kô trenutni snovi, kao puste varke:

Sad na vašem licu sjaj mladosti žarke,

A na mome jesen i turobna magla.

Ja znam: vaše srce sada vatrom gori,

Moje hladna zima okiva i mori;

Vaše oči sjaju kô dva neba plava,

A moje su mutne kao magle sinje...

Mladost, ljubav, oganj, sve u grobu spava,

Po kosama mojim popanulo inje...

PRETPRAZNIČKO VEČE

AKŠAM

"Alah il alah!" hori se s munara

S vrha Carine pa do nakraj Luke.

Akšam. I hrpa znojnih izmećara

Ispušta krasnu iz žuljave ruke.

Hitno iz niskih odlaze dućana

I pravoverni na česmi mošeja

Uzimlju avdes. Nad njima, sa grana

Sevlija, guču kumre. I dok s leja

I sofa miris alkatmera veje

I obasipa pendžere i streje,

I svud se "Alah" razleže, i čista

Neretva šumi kao bajka stara:

Mlad mesec, eno, svrh Orlačkih Para

Kô prelomljeni zlatni obruč blista.

NA PO PUTA

Ostale su za mnom bašte jorgovana,

Sjaj proljeća moga, šum, pjesme i vrela...

Studena me jesen na po puta srela

I po meni pada suho lišće s grana.

Kô ranjena tica, što bi nebu htjela,

Otima se duša iz olovnih dana,

Ali kobni vjetar grabi je sa strana,

Pa se natrag trgne premrzla i svela.

Moji vrti, više ne čekajte na me,

Vratiti se neću iz studene tame

Svog života... Sunce polagano gasne...

Hladni suton pada... Noć sve bliže ide...

Jednu crnu ruku moje oči vide –

I ja čujem samo udar tvrde krasne...

POD JABUKAMA

Večernje zlato vrh drveta zâri,

I pjesma žetve čuje se iz luka;

Ispod jabuka povijenih i stari'

Ja samcat ležim raširenih ruka.

Nada mnom visi plod krupan i zdreo –

Purpurno zlatan svija krte grane;

Meni je sada kô da gledam dane

Što ih je davno skrio maglen veo...

Ovako slatki i oni su bili...

Topli, lijepi, smijali se na me,

U zlatu sunca, u zorinoj svili,

S nebom gdje nisu boravile tame...

Ja pružam ruke... i na rane grudi

Savijam grane i ljubim plod zreli...

I čini mi se da tvoj obraz vreli

Na usnama mi uzdrhtanim rudi.

VODENICA

Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana

Radobolja mrmlja, vere se i prska;

Mrke hridi streme visoko sa strana

Pune gustih zova, smokava i trska.

Sve je isto, staro... Samo, kao prije,

Ne čuje se hitri točak da udara;

Kô bol jedan što se u dnu duše krije,

Ostavljena ćuti vodenica stara...

Kroz vidnjaču malu, gdje u suhoj travi

Samo studen gušter polagano šušne,

Ne javlja se mlinar sa šalom na glavi,

Niti vidim one oči prostodušne.

Mnogo li sam puta ja ovdje, u hladu,

U večeri ljetne na odmoru bio,

I, dižući oči na mlinarku mladu,

Iz vedrice, žedan, hladne vode pio!

Bog zna gdje je sada?!... Radobolja mrmlja

Puna grmjelica, srebra, adiđara...

I dok zlatno veče pada povrh grmlja,

Nakrivljena ćuti vodenica stara.

NAŠ STARI DOME...

Naš stari dome, kako si oronô!

Kapije tvoje niko ne otvara,

Po njima mirno crv dube i šara –

Grize, kô čežnja jedno srce bono.

Evo mi sobe! O duvaru jošte

Ikona visi, prašljiva i sama,

I u me gleda i šapće iz rama

O dobru sreće, djetinjstva, milošte.

Ovdje sam prve stihove napisô,

Ovdje je s dušom poletila misô

Visoko, tamo gdje se istok žari.

Ovdje mi negda bješe raj... A sada?

Na moje srce grobna zemlja pada,

I ja se rušim kô ti, dome stari...

JESENJE STROFE

Ja te nađoh kao jednu baštu, koju

Obasiplje drago kamenje fontana,

Pa sve ptice svoje pustih da ti poju

Među bokorima i vencima grana.

Moje su se čežnje nihale na svili

U granama tvojim, gde plod rudi mio;

Moje čaše tvoji ljiljani su bili,

Iz kojih sam vino vrele strasti pio.

Ali jesen stiže uz vihore slepe,

Pa jabuke tvoje i sve dunje lepe

Otkide i sjajne cvetove ti strese...

Pobegoše ptice... Bašta osta sama...

Vaj, kô grobni venci sada svele rese

Vise svrh kubeta mrtvijeh česama.

POGLED S VRHA

Lepote! Uz reku, kao labud beo,

Leži Mostar i, pun sunca, adiđara,

Sav trepti, i stremi s kopljima munara

Kao da bi nebu poleteti hteo.

Sve vidim: i baštu komšije Muktara,

I isti kapidžik, i pčelinjak ceo;

Pod orahom, gde je neko na panj seo,

Jošte česma prska kite đulbehara.

Preko zida i sad vise grane rotke,

S kojih me plod rumen u detinjstvu zvaše;

I meni je – kô da kukom navrh motke

Snova svijam račve i kradem glavaše, –

Muktar viče, a ja, bos i golih gnjata,

Preko plota s vencem raspuklih granata.

TI

Moje je srce u čađi i u garu

Napuštena i bedna kuća stara,

Gde samo gladni crv kapije šara

I paučina visi o duvaru...

Odletele su ispod krova laste;

Tu sad jato kobnih tica grne.

Po avliji se pletu travke crne,

I svakog dana novi pelen raste.

Nemo i pusto... Kroz skrhana okna

Vetrovi viju sa prašinom, dok na

Pragove gnjile povija se trnje.

Samo ti stojiš u dvorištu sama,

I kobne tice padaju kô tama

I s tvoje ruke crno zoblju zrnje.

MOJE PTICE, ZBOGOM

Slavuji laki, kada magla ode,

Proljeće zlatno zatrepti u lugu,

Leptiri prvi kad se skoro rode,

U mome vrtu zapjevajte tugu!

Ja nemam više plavih jorgovana

Ni ruža da vas na sastanak zovnu...

Svijetli praznik vaskrsnijeh dana

Meni doć neće kroz maglu olovnu.

Kako je negda sladak život bio!

Ja sam ga žedan punom čašom pio,

A sad mi teče sa gorčinom mnogom.

Kô ranjen galeb tako padam i ja,

I val me valu daje i razbija –

Ja tonem, evo... Moje ptice, zbogom!

MOJA SOBA

Jedan krevet, astal, knjige u ormaru,

U kutu bačene novine bez broja,

I lik majke moje visi o duvaru

Uz ikonu, – eto, to je soba moja.

Malena. No meni velika je bašta,

Gdje nad potocima tihim trepte jošte

Lepirice sjajne mojih snova, mašta,

Radosti i sreće, mira i milošte.

Ovdje mi je kao da sam gdje u strani

Visoko, pod svodom duga uzdrhtani'

U kojima rano proljeće se kupa...

Ovo je krletka topla duše moje;

Kroz njen mali prozor ona leti, poje,

I sjaj zlatni pije iz nebeskih kupa.

PRETPRAZNIČKO VEČE

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku

Kandilo baca i sobu mi zâri.

Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,

I gluhi čaši neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.

Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,

I slušam kako granjem zamrznutim

I moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca

Sjećanje jedno udara i čeka

Kô drug i sabrat, kao duša neka

Što samnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka

Pomrlom granju zima pokrov ledan,

Ova je soba bila kô vrt jedan,

Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji

Kandila svjetlost. Iz ikonostasa

Suh bršljan viri. Lako se talasa

Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.

Okolo žute lojane svijeće,

Mi, djeca, sjeli, ko kakvo vijeće,

Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima

U peći vatra plamti punim žarom,

I sjajne pruge po ćilimu starom

Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,

Pružio čibuk, i dim se koluta;

Njegova misô nadaleko luta,

I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže,

Kô simbol sreće, naša majka bdije;

Za skori Božić košulje nam šije,

I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. – "Petar!"

– Usklikne otac – "On je zacijelo!

On vazda voli govor i sijelo –

Otvorite mu!"... I mi svi, ko vjetar.

Trči i vratâ prijevor izvuci.

I stari susjed, visok kao brijeg,

Tresući s ruha napanuli snijeg,

Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,

Majka ga krotko susreta i gleda,

A on se javlja, pa do oca sjeda,

I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!

Na svakom licu sveto, sjajno nešto.

Sučući brke, stari susjed vješto

Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,

Mi svaku riječ gutamo nijemi;

Srca nam dršću u radosnoj tremi

Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,

Uzeo gusle u žilave ruke,

I glasno počô, uz ganjive zvuke,

Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo kô da pjesme ove

Svaki stih posta pun behar u rosi,

Pa trepti, sjaje, i meni po kosi

Prosipa meke pahuljice nove...

O mili čaši, kako ste daleko!

Vi, draga lica, iščezla ste davno!

Pusta je soba ... moje srce tavno...

I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,

I sad je pozno predbožićnje doba;

Al' gluha jama sad je moja soba,

A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni

Nikoga nema... Sâm, kô kamen, ćutim.

Samo što orah granjem zamrznutim

U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,

Kô studen travku uvrh krša gola, –

Iz mojih knjiga, sa prašljiva stola,

Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same

Sve knjige stare, snovi čežnje duge –

Miču se, trepte jedna pokraj druge,

I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il' bi ovo java bila?

Iz rastvorenih listova i strana

Prhnuše lake tice, kô sa grana,

I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!...

Jedna okolo kandila se vije,

A neka bolno, ko da suze lije,

Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,

Samo im zlatno meko perje grudi;

Neke sve plave, tek im grlo rudi,

Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,

Pa kril'ma trepte i šušte kô svila;

A jedna lako, vrhom svoga krila,

S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Kô da bi htjela zbrisati sjen tuge...

I slušaj! Redom zapjevaše one!...

I glasi dršću, tresu se, i zvone,

Mili i sjajni kô luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!

Mi pjesme tvoje, i drugova sviju

Što svoje duše na zvjezdama griju, –

Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke

Padamo tiho na sva srca bona,

I u noć hladnu mnogih miliona

Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!

Mrtve sa živim vežu naše niti:

I s nama vazda uza te će biti

I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!

I kada jednom dođe smrti doba,

Naša će suza na kam tvoga groba

Kanut toplo ko kap sunca zlatna"...

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem

Kandilo trepti i sobu mi zari...

Iz kuta muklo bije sahat stari.

Ja sklapam oči i od sreće plačem...

OSTAJTE OVDJE

TEŽAK

Zamahujem. Svuda kupina se splela

Pa mi zemlju krije...

I na mrke grude sa mojega čela

Sve kap po kap lije.

Ja ću ovde jedro posejati zrnje

Što će ploda dati

Visoka i zlatna, i gde beše trnje

Lepota će sjati...

Pa kada me skoro anđeoske strune

Zovnu s ovog sveta,

Ja ću mirno poći u vrtove pune

Zorinoga cveta.

I tamo u vrtu radosti i poja,

Gde su suncu vrela,

Mene će moj otac, moj car, i vlast moja,

Pitati za dela.

A ja, slušajući zorine slavulje,

Samo ćutim, stojim,

I gospodu svome pokažem sve žulje

Na rukama mojim.

Iz njih kad pročita svu povest čoveka,

Radošću će sjati,

I tamo gde teče rajska zlatna reka

Mesta će mi dati...

RUČAK

U izdrtom suknu, pod murvom kraj puta,

Prekrstio noge na rapavoj ploči,

I tu lomi komad hljeba otvrdnuta

I glavicu luka uza nj slatko smoči.

Pod bremenom tvrdim, sve do pola dana,

Proveo je stari povijene šije,

Još mu sa široka lica namrežgana

I s runjava koša znoj curi i lije.

Pokraj njega česma oronula pljušti,

I prah vode, sjajan kao sedef šušti,

S dugama se raspe i na suncu umre.

I ćuteći sreću i blagoslov neba,

Zguren hamal žudno, uz tvrd komad hljeba,

Sluša kako nad njim s grana guču kumre.

UGLJARI

Sve jedan po jedan, umoran i bedan,

Izlaze iz grotla, u prljavoj rosi,

Što su za njih dugi u podzemlju časi

Otkali od praha uglja... Svaki, žedan.

Prima puno vedro što mu pruža ili

Žena ili sestra. I svi piju, piju,

I vidi se kako damari im biju

Ispod znojna grla u nabrekloj žili.

Smorne oči dižu i naginju vedra,

Prosipa se voda i na gola nedra,

Počađala, curi... Vrhovi se žare –

Tiho veče šušti u grimizu svile;

Oni kući idu, kao senke mílê

Putem, pokraj groblja, uz jablane stare.

HLJEB

Parobrod spreman. More se koleba.

Posljednji plamen na zapadu trne;

Suton se rađa i s jesenjeg neba

Polako pada na hridine crne.

Paluba puna. Ruke uzdignute

Pozdrave šalju i rupcima mašu.

U mnoštvu ovom vidim čeljad našu,

Naslonili se na pervaz pa ćute...

Zemljaci moji, dokle ćete, dokle?

"Tamo daleko! Jer nas usud prokle

I na nas pade tvrda tuča s neba...."

A zar vam nije zavičaja žao?

"Žao je brate... Bog mu sreću dao...

No hljeba nema... Zbogom! Hljeba... hljeba..."

SELO

U sjenkama vrba, kupine i grma,

Malena rijeka blista se kô srma.

Na obali čiča sa čibukom stoji

I dimove vuče i goveda poji;

Na domaku tamo, kuda staza ide,

Nekolike niske kolibe se vide;

Pred jednom, u hladu jabuka i dunja,

Jedna baba prede i pomalo kunja;

Nad njom se granje razraslo i splelo; –

Selo.

Popeo se pjetô na bunjišta mrka

Pa krilima bije, pjeva i čeprka;

U blizini hukti vodenica stara,

Pred njom sanjiv mlinar s nekim razgovara;

Dok u tihoj sjenci kupine i drače

Živo cvrčak cvrči sve jače i jače;

Na njegove tanke i srebrne glase,

Za visokim plotom, grokće jedno prase

I čeka da s grana pane voće zrelo; –

Selo.

Na putanji, mokroj od skorašnje kiše,

Puna kola škripe sve više i više.

Usporedo starac tromo gazi putom

I volove, katkad, opomene prutom.

Prljavo dijete – unuče mu, ko li –

Viknu ga i strča sa brijega doli

I uza nj se privi veselo i žudno,

A starac se smije blago, dobroćudno;

Saže se i golju poljubi u čelo; –

Selo.

U prisoju žarkom, ispod brda gola,

Hrvu se i lome dva razrasla vola;

Skupili se momci, jaran do jarana,

Pa čekaju konac ljutoga mejdana.

Negdje ševa pjeva; poljem punim rose

Milo zvone zvuci naoštrene kose;

Dok brz konjic jedan u daljini rže

I u čopor grabi sve brže i brže.

Na istoku davno trepti jutro vrelo; –

Selo.

MRAZ

Vrhove brda sjaj jutarnji žari,

Srebrna magla diže se sa grma;

Visoko šume jablanovi stari

I potok teče kao čista srma.

Sve se veseli. Samo neko plače

Duboko negdje, u mrazu, u grobu,

Uzdiše, jeca, sve jače i jače –

Zove me da mu olakšam tegobu.

O srce moje, ti me nemoj zvati,

Utjehe tebi ja ne mogu dati...

Sudba je tvoja kao sudba noći.

Što vječno luta da dostigne sunce;

Prelazi mora, pustare, vrhunce,

No suncu nigda, nigda neće doći.

JUTRO ŽETVE

Ovdje, pod hrastom, gdje se paprat splete,

Počivam samcat. Šušte račve stare,

Kao da mašu na čupave čete

Oblaka ranih što se tiho žare

I plove tamo, preko polja tije',

Po zlatu ječma i šenice jâre,

Gdje trepti jutro i svjetlija lije,

Pada po drvlju i zahvata sela

I raštrkane kolibice mije.

Niz golu strmen pljušte hitra vrela,

Kô da bi krupne rubine, što gore,

Po dolinama razasuti htjela.

Tamo, u strani, pod plamenjem zore,

Vide se čeljad, trsnata i zdrava,

Kô tvrda stabla na hrbatu gore.

U polje slaze, gdje rijeka plava

Teče i klasje žedno pije rosu

I po vrbaku tanka magla spava.

Pogledaj! Ko je muško nosi kosu

Preko ramena, a struka mu bedra

Resama bije. Ženske, s njima što su,

Grablje i vile drže: neke vedra

I nejač malu. Već čujem đerdana

Zveket i vidim treskaju se njedra...

Evo sve družbe! Ovdje, ispod grana,

Svoja gnijezda gdje kosovac gradi,

Gdje s bukve šušte bajke davnih dana.

Vidim ih. Hode. Poljski vjetar hladi,

Povija gustu travu ispred ljudi

I jašmak diže sa nevjesta mladi'.

Tu su i majke. Gle, jednoj sa grudi

Golotrb mali pregao se ceo,

Pružio ruke za makom što rudi.

Svi grabe brže tamo gdje se spleo,

Nadomak stada i široke struge,

Sa makovima klas zlatan i zreo.

Već su na meti. I rukave duge

Zagrću kosci, i živo se klade

Koji će brže natkositi druge.

Zbaciše s glava saruke i vade

Iz vodijera gladilice stare,

I hitrom rukom dobre kose glade.

Sad polegoše i šenice jâre

Pokrivaju ih vrsi uzdrhtani

I, rosni, lako u zori se žare.

I kosci kose, i dok vjetar rani

Povija klasje, sa žilava vrata

Mrse se, viju perčini im vrani.

I sikće kosa, i u sjaju zlata

Otkosi leže, i rubini rose

Trepte po osju oborena vlata.

Srebrn se blesak prosipa sa kose,

Nabrekle dršću na mišici žile,

I žitom šušti korak noge bose.

Već grablje grabe i dižu se vile –

Sa naviljcima zlata iznad čela

Stupaju cure. Radosne i mile.

Plodove žetve, slatku hranu sela,

U stoge slažu. Već drhtavu jaru

Iz suhog njedra baca zemlja vrela –

Već prisluženo sunce na oltaru

Nebesa trepti, zâri, e bih rekô

Kao da visi i plamti u žaru

Ogromno, sveto sve kandilo neko!

Gle, jedan orô leti mu sve brže,

Na klisurama što ga svu noć čeko...

Već žega zadnju paru s njima vrže –

U hlad se, evo, putnik Turčin krije,

Privezan konjic pokraj njega hrže.

I napiru se kosci ko će prije!

Ne ćute oni umora ni grča,

Samo što žeđi odoljeti nije.

Gle, jedan visok kao stablo srča,

Brišući znojno lice što se plami,

Pod jablanove do rijeke strča –

Prilegnu zemlji i na dušak sami

Žeđ vrelu smiri; dok sjajno, kô srma,

Treperi jutro i sve žedne mami.

U radovanju stremi gora strma,

I vode njene, grmjelice pune,

Probijaju se iz hridi i grma.

Sve kliče. Uz to ko da rosne krune

Klasova zlatnih dodiruju neđe

Polako harfe nevidljive strune.

I kao behar sve strane i međe

Zasiplju zvuci, i tiho, sve tiše

Padaju meni na čelo i veđe...

I moja duša širi se, sve više

Oaza biva. I gle, sa svih strana,

Pod blagim pljuskom od sunčane kiše,

Plodove zlatne pruža mi sa grana...

KOVAČ

Noć mračna i pusta. Mraz hvata i bije.

U čađavoj izbi kuje kovač stari;

Na domaku ognja lice mu se žari,

Niz kosmate prsi znoj potokom lije.

Pod udarom snažnim lete iskre krupne

Kô da se meteor rasipa u noći,

I on, s teškim maljem u ovoj samoći,

Izgleda kô simbol snage nedostupne.

Trudi su ga časni stvorili u čelik –

O, kako je zoran! O, kako je velik,

I sjajan kô veče na vrsima jela!

I dokle po selu šušti grmlje drače,

On garavom rukom zamahuje jače,

I s nakovnja leti snoplje zlatnih strela.

PROLAZE DANI...

Prolaze dani... Kô selice neke

Gube se oni u dugome nizu.

I jednom i ja počivaću blizu

Povijenih vrba, čempresa i smreka...

No moja duša naselju zvijezda

Prhnuti neće da odmara krila:

Ostaće ovdje gdje je sa mnom bila.

Tu, iznad grana i toplih gnijezda.

Rodne rijeke, dubrava i vrela,

Krševa, polja i ubogih sela,

Gdje raštrkane kolibe stoje, –

S ticama ona lepršaće lako,

I moliti se, i čekati tako

Na zlatno jutro otadžbine moje...

RIBARI

Primite me tamo na ubogu lađu,

I neznana stranca nazovite drugom.

Na pučini sinjoj kad vas muke snađu,

I kad munje planu potamnelim krugom:

Ja ću da se patim i da s vama stradam

I da kušam borbu sa morem i nebom!

Hoću da se s vama i molim i nadam,

Hoću da se s vama istim hranim hljebom!

I u mutne noći kada bura reže,

Kada nimfe ćute u morskome bilju,

Ja ću s vama vući vaše teške mreže,

Da prekaljen tako, naporom i radom,

Jednom gordo pođem, s novom vatrom mladom,

Kroz maglu zlih dana svom zavjetnom cilju!...

ZIMA

Jezdim. Snijeg prši. Iz domaje svoje

U dolinu sela gladni vuk se krade.

Sve su šume kao mramorne arkade –

Stabla kô srebrni podupornji stoje.

Negdje čujem udar sjekire po panju,

I sve jele dršću... Sama žena neka,

Pod bremenom drva, na raskršću čeka –

Odmara se. Gavran s grma gleda na nju...

I vremena žrvanj, kô vreteno prelje,

Okreće se naglo, i hukti, i melje,

I prah studen pada sve brže i brže...

Gora huji. Pusto. Vuk se gladni krade,

I svud vidim samo mramorne arkade,

I stubovi srebra krov nebesni drže.

NERETVA

Nada mnom, u bašti, mašu breskve pune

Zelenih lepeza i prvog zarutka;

Pripilo se sunce i u lisne krune

Kao da bi htjelo sve zlato da utka.

Ja, naslonjen na zid, prekrštenih ruka,

Gledam kako doli, o hridinu šuplju,

Neretva se lomi, a s visokih kuka

Naga djeca skaču i s vikom se kuplju,

Dok najmanje jedno po prudu se valja.

Galebovi kruže. Nekoliko pralja

Pratljačama mlate, i o greben greda.

Razbija se eho, mre. Rijeka čista,

Prepuna smaragda, putuje i blista,

I red bliskih kuća u njoj se ogleda.

TEŽAKU

Kako li je sveta kaplja što se sliva

S tvog čela i topi brazde tvojih luka!

Gledaj kako od nje zlatno more biva

I šumi pod svetlim dlanom božji' ruka.

Šumi tiho, blago, more tvoga klasja,

Sabrate i druže, bolji od svih drugih...

U nimbusu sunca ono tebi zasja

Iz oblaka muka i napora dugih.

Poj i hvali oca blagodeti svete,

Sa dna duše tvoje nek molitve lete –

Kô da si u času pričesnoga hleba.

Gle klasove kako gladi božja ruka!

Gle kô carska kruna kako trepti luka

I peva pod plavim šatorima neba!

OSTAJTE OVDJE...

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba

Neće vas grijat kô što ovo grije;

Grki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!

A majka vaša zemlja vam je ova;

Bacite pogled po kršu i polju,

Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,

Uzori svijetli, što je branit znaše,

U ovoj zemlji ostanite i vi,

I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana, kad jesenja krila

Trgnu joj lisje i pokose ledom,

Bez vas bi majka domovina bila;

A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,

Vrat'te se njojzi u naručja sveta;

Živite zato da možete mrijeti

Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,

A tamo niko poznati vas neće;

Bolji su svoji i krševi goli

No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

VEČE NA ŠKOLJU

MOJA NOĆI...

Moja noći, kada ćeš mi proći?

– Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?

– Nikad!
Moja srećo, kad ćeš mi se javit?

– Nikad!
Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?

– Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?

– Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?

– Nikad!

HARFI

Staze su pune ljiljanovih zvona...

Povratak ruža i rođenje duge

Pozdravi i ti bez bola i tuge,

I suncem ogrij svoja njedra bona.

Ovdje, uz potok, gdje se grmen spleo

Pun ljubičice i srebrne astre,

Bolove naše neka tiho zastre,

Ko stara groblja, zaborava veo...

Ja hoću pjesme, sunca i behara!

Hoću da pijem iz puna pehara

Radosti! Hoću, kô duga nad lukom.

Da sjajan treptim uz glas tvojih struna!...

Zvoni!... Gle kako, s jabukovih kruna,

Proljeće zlatno na nas maše rukom!

HAJDEMO, MUZO...

Hajdemo, Muzo, iz ovoga kruga,

Iz lude vreve i huke i praske;

Željan sam lica bez laži i maske,

Željan sam polja, dubrava i luga.

Pogledaj tamo te kolibe gole,

Trošne i tamne kao magle zimne;

U njima žive duše gostoprimne –

Srca što griju, što trepte i vole...

Njihov je govor mome srcu lijek,

I s njima tako proveo bih vijek

Pa hrana bila samo crna kora.

Hajdemo, Muzo, iz te lude praske;

Željan sam lica bez laži i maske,

Željan sam tople riječi i zbora.

SLUTNJA

Skoro će, možda, sa pokrovom tame,

Studena zemlja popadati na me

I doći meni pošljedni minuti.

No moja duša ostaće da bude

Lagana ptica ove rodne grude,

Topla, lijepa, ko zorini puti.

Ovdje u kršu, gdje su drače tuge,

Iznad rijeka, zavičajnih vrela,

Oskudnih polja i ubogih sela,

Sviće gnijezdo od sunca i duge...

I svuda srca gdje razdrta stoje

Ona će bdjeti ko noću planeta,

I na svom krilu, skrušena i sveta,

Nositi nebu suze zemlje moje...

ZORA

Razgorila se zora na visini,

Široki plamen po grebenu zasja.

Ustaj i pođi! Tamo, u daljini,

Gdje poljem teče šum drvlja i klasja.

U tamnom lišću gdje slatki plod rudi,

Gdje svaka biljka zbori glasom tajnim,

Tamo daleko od vreve i ljudi

Utjehe ima bolima beskrajnim.

Otvori srce nebu blagodatnom,

Potoku, rosi i leptiru zlatnom

Na ružu kada umoran malakše;

Praštaj i moli za sebe i one

Što ljutom mržnjom kinje te i gone,

I dugo plači, i biće ti lakše.

POZDRAV

Kô željnu drugu i sa srcem brata,

O drago more, tebi širim ruke,

I u dnu grudi ćutim tople zvuke –

Zlatnijeh ptica raspjevana jata.

Ovdje se gubi moj bol, moja tuga.

Sa tvojih vala, gdje svjetlila rone,

Slušam li kako mile strofe zvone,

U magli duše zatrepti mi duga.

I vazda kad se sa tvojih širina

Povratim domu uz pozdrav galeba,

Ja dragoj nosim srce puno neba,

Puno korala, perla i rubina –

Srebrno jato u duši se vije,

I šume jedra lađa raštrkanih,

I talas pljuska, svijetli se, bije

I lomi hridi bola neskrhanih...

O drago more, tebi širim ruke,

Pružam ti srce obrvano tugom...

Šumi i prospi svoje tople zvuke,

I bol moj ogrni perlama i dugom!

VJERUJ I MOLI

Vjeruj i moli!.. I pati i ćuti!...

Je li ti život kô mutna rijeka,

Znaj, pošlje njega na te slava čeka

I vječno carstvo i svijetli puti.

Da, ja vas čujem, apostoli sveti,

Al' moja duša da istinu sazna,

Da vidi gdje je: bog, ljubav, i kazna,

Luta i bludi i u nebo leti –

Kuca i čeka... Vapije i zove...

No nad njom samo hladne magle plove,

Pust, prazan odjek vraća se sa trona...

I umorena duša pada doli,

I dok u prahu gomila se moli,

U sebi boga svog nalazi ona.

PRED RASPEĆEM

Hoću da živim životom čovjeka:

Hoću da ljubim, da trpim i stradam,

U svojoj vjeri da se dobru nadam

Štono će doći kô sveta rijeka.

Da grijeh spere! Moju kletvu niko

Dočuti neće, bace li se na me;

Na ljudsku pakost ja sam davno svikô,

I znam da sunce ne boji se tame...

Proročkim glasom budiću iz groba:

Istinu mrtvu i slobodu roba

Što sputan sunca zavičajna žudi.

I krvlju svojom preliću sve pute

Idući tebi, i vjerujuć u te,

Uskrsli brate poništenih ljudi!

UZ HRIDI ŽIVOTA

Nisu se na me savijale grane

Sa grozdovima rosnih jorgovana,

Ja nisam svoje provodio dane

Samo uz pjesmu i šum šedrvana.

Gdje magle mrknu, gdje vihori kose,

I nepogoda gromom tuče svagda,

Gdje nema hlada, cvijeta i rose,

Ni vrelâ punih duge i smaragda –

Tamo sam stupô i noć bdio mnogu

Uz one što ih bol treso i hvatô...

Po ljutom kršu peo sam se bogu,

I znam da bogu blagodarim za to!

I znam: što oštro ralo dublje rije,

Sve ljepša klica na svjetilo bije

Ozdo, iz groba, gdje se zlatna zače...

I znam: na svaki udar, kô hrid koja,

Sve ljepše iskre prospe duša moja,

Svijetla krila uzdižući jače...

MOLITVA

Veliki Bože Istine i Pravde,

Koji me diže iz gnusnoga kala,

U krvi oganj, u ruci mač dade,

I reče: "Prkosi vihorima zala!"

Bože, koji si u prostor beskrajni

Dao mi svijet, koji ne zna niko,

U dušu moju unio luč sjajni

I na bolove me i stradanja svik'o...

Daj mi u srcu kap tvoje milosti

I stišaj buru podivljale ćudi:

Da mogu praštat gonjenja i zlosti,

I cio svijet prigrlit na grudi...

ČASOVI

Ovdje nikog nema. U mračnoj samoći

Sam stojim kô munjom opaljeno drvo;

I huk vjetra, što se maloprije rvô

S ogoljelim granjem, zaspô je u noći.

No ja dobro čujem hod, korake vječne

Nevidovnih snaga što ko straža bdiju,

Prodiru kroz kamen, zemlju, tmine rječne,

Plijene i nose i nište i biju:

I boga i nebo, život i sazdanje,

Sve u isto doba. I u mojoj krvi

Ovaj grdni povor ja ćutim gdje vrvi,

I od moga žića sve ostaje manje.

I njihovu kobnu pjesmu: tika-taka

Ja slušam, i srce sve udara tiše;

I ja vidim jasno: sve više i više

Da postajem samo crne zemlje šaka.

SVIJETLI PUT

Noć. Mirišu smreke i kadulje svježe.

Mir. Ne pjeva slavuj sa noćišta svoji',

Samo hučna voda kroz ždrijelo reže,

Dok crn krupan jelen nad ponorom stoji.

Nad njime visoko, iz prozirna vela

Od srebrne magle, svijetlo lice bdije,

I u zlatnom letu na uboga sela

Nečujno i krotko svoj blagoslov lije.

I u tihoj sreći sve trepti i sija:

I voda i kamen, džbun i vršak grana,

Kao da se nebo bliže zemlji svija

I sam gospod hodi preko mirnih strana.

To putuje ljubav svome zavičaju,

Na istok, daleko, preko brda goli',

Pred oltarom neba, čista i u sjaju,

Da prisluži sunce i bogu se moli.

BOLOVI

Vi mi niste došli u trenutku nekom –

Ja vas u rođenju svom donesoh svijeh:

Kô suze i smijeh, kô čednost i grijeh,

Kao krv i strasti sa plimom i osekom.

Vi ste moga bića nerazdvojni dio –

U dnu duše moje rastete, i s grana

Vašijeh ja plod berem – blago svojih dana,

I bez vas bih samo puki sirjak bio...

Sve dok ste u meni, nikad putem grubim

Neće srce poći... Slavim vas i ljubim,

Vi, zvezde u svodu moje noći trajne!

Vi, jezera moja, što na hridi nage

Moga pusta žića prosipate drage

Rumene korale i smaragde sjajne...

NA PUTU

Hitri konji frkću. Moja kola nagle,

A tamo, daleko, u sumraku tamnom,

Sve se većma gube i ostaju za mnom

Oštre, gole grede i turobne magle.

Nigde nikog. Samo, dokle mirno tone

Novembarske sunce i za vrhom trne,

U strukama magle za mnom četa srne;

To su boli moji što me snova gone.

"O vi senke mutne, vi aveti blede,

Prođite se više smorena begunca,

Vratite se tamo u magle i grede, –

Ja pokoja hoću! Hoću sreće, sunca!"

No zaludu vapaj... Sve bliže i bliže,

S barjacima magle, grdni povor stiže,

I kô gladni panter iza kola srne.

I ja čujem kako preko strana strmi'

Njegov divlji kikot širi se i grmi,

Kô hrid kad se ruši u bezdani crne.

PUTNIK

Žega, i svrh gore zadnja magla tanča.

Ja se žedan penjem... Oštra strmen reže...

Gori vidim mjesta gdje izvore svježe

S plodovima rudim pokriva naranča.

Tamo mnogi putnik hladom rashladi se –

Nađe vrelo svoje i znoj s čela utra...

Nad njim se crvene plodovi kô jutra,

I kao kandila prislužena vise...

O, kako bih i ja svome vrelu htio,

I prilegô njemu, i tu žedan pio!...

No zaludu moje želje gori blude –

Za me neće biti izvora ni truncu,

Samo, žedan, 'vako gledaću vrhuncu,

Gdje plodovi slatki naranača rude.

VEČE NA ŠKOLJU

Pučina plava

Spava,

Prohladni pada mrak.

Vrh hridi crne

Trne

Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono

Bono,

Po kršu dršće zvuk;

S uzdahom tuge

Duge

Ubogi moli puk.

Kleče kosturi

suri

Pred likom Boga svog –

Ištu. Al' tamo,

Samo

Ćuti raspeti Bog.

I san sve bliže

Stiže,

Prohladni pada mrak,

Vrh hridi crne

Trne

Zadnji rumeni zrak.

MOJ ŽIVOT

Moj život nije protekô zaludu!

Sudba je moja kô sudba ratara:

Plodove svoje tekô sam u trudu,

I moje čelo mnogo trnje para.

Kao rijeka kroz otpornu spilju,

Svojom sam snagom svoje našô pute,

I gordo gledô svih prepona silu

Vjerujuć, bože, u ljubav i u te.

Je li bijedom moj drug shrvan bio,

S njime sam i ja svoje suze lio –

Čiste, svijetle kô svjetlost oltara.

Moj život nije protekô zaludu!

Plodove svoje tekô sam u trudu,

I moje čelo mnogo trnje para.

________________________________

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje 19. i 20. vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović - Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta Moja otadžbina. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet Ostajte ovdje, Hljeb. Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda Mi znamo sudbu.

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma Emina, a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Šantić je bio jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze.