Alber Kami - Apsurdno stvaranje

Alber Kami - Apsurdno stvaranje

Filozofija i roman

Svi ti životi održavani u škrtu zraku apsurda ne bi se uzmogli održati bez neke duboke i konstantne misli koja ih svojom snagom animira. Dapače, ovdje to može biti samo jedno neobično čuvstvo vjernosti. Viđeni su svjesni ljudi kako ispunjavaju svoju dužnost u jeku najbesmislenijih ratova, ne vjerujući da tako sami sebi proturječe. Jer se radilo o tome da se ništa ne izbjegne. Postoji, dakle, metafizička sreća da podrži apsurdnost svijeta. Osvajanje ili igra, beskrajna ljubav, apsurdni revolt, to su poštovanja koja čovjek odaje svome dostojanstvu u nekoj vojni gdje je unaprijed poražen. Radi se samo o vjernosti pravilu borbe. Ta misao može biti dostatna kao hrana duhu: ona je podržavala i podržava cijele civilizacije. Rat se ne niječe. Valja umrijeti ili živjeti u njemu. Tako je i s apsurdom: valja disati s njim; priznati njegove pouke i pronaći njihovu srž. Glede toga, apsurdna radost u pravom smislu, to je stvaranje. „Umjetnost, i ništa do umjetnost", veli Nietzsche, „imamo umjetnost eda ne bismo umrli od istine."

U iskustvu koje pokušavam opisati i predočiti na više načina, sigurno je da jedna muka izroni tamo gdje druga nestaje. Djetinjasto traženje zaborava, prizivanje zadovoljstva sada nemaju odjeka. Ali, stalna napetost koja održava čovjeka spram svijeta, sređena mahnitost koja ga gura da sve prihvati, ostavljaju mu jednu drugu groznicu. U tom svijetu, djelo je tada jedinstvena prilika čovjeku da sačuva svoju svijest i fiksira u njoj doživljaje. Stvarati, znači dvaput živjeti. Istraživanje jednog Prousta, puno oklijevanja i nemira, njegova brižljiva zbirka cvijeća, tapiserije i tjeskoba, ne znače ništa drugo. U isti mah, ono nema više značaja od neprekidna i neodrediva stvaranja kojem se svakodnevno u svom životu prepuštaju glumac, osvajač i svi apsurdni ljudi. Svi oni nastoje oponašati, ponavljati i stvoriti iznova stvarnost koja im pripada. Mi uvijek na koncu poprimamo lice naših istina. Cijela egzistencija, za čovjeka koji ne vjeruje u vječnost, samo je prekomjerna gluma pod obrazinom apsurda. Stvaranje je velika pantomima.

Ti ljudi, najprije, znaju, a vascijeli njihov pozniji napor jest u tome da prijeđu, uvećaju i obogate otok bez budućnosti, gdje su se baš iskrcali. Ali, valja najprije znati. Jer se apsurdno otkriće podudara s vremenom zastoja, gdje nastaju i stječu priznanja buduće strasti, čak i ljudi bez Evanđelja imaju svoju Goru Maslinsku. Ali, ni na njihovoj se ne valja uspavati. Za apsurdna čovjeka ne radi se više o tome da razjasni i razriješi, već da iskuša i da opiše. Sve počinje pronicljivom ravnodušnošću.

Opisati, to je zadnja težnja apsurdne misli. I znanost, također, stigavši do skrajnjih granica svojih paradoksa, prestaje predlagati i zaustavlja se eda bi promatrala i ocrtavala vazda nedirnuti krajolik pojava. Na taj način srce uči da sva emocija, koja nas zanosi pred licima svijeta, ne dolazi iz njegove dubine, već iz njegove raznovrsnosti. Razjašnjenje je beskorisno, no čuvstvo ostaje, a s njim i neprekidni pozivi jednog svijeta neiscrpiva po kvantitetu. Razumije se ovdje mjesto umjetničkog djela.

Ono istodobno označava smrt jednog iskustva i njegovo umnožavanje. Ono je kao dosadno i strastveno ponavljanje tema koje je svijet već uglazbio: tijelo, neiscrpiva slika na zabatu hramova, oblici ili boje, broj ili nedaća. Nije dakle, svejedno na koncu susresti iznova glavne teme ovog ogleda u divnu i djetinju svijetu stvaraoca. Pogrešno bi bilo vidjeti u tome simbol i držati da se umjetničko djelo, može, napokon, promatrati kao pribježište apsurda. Ono je samo apsurdan fenomen i radi se samo o njegovom opisu. Ono ne nudi oduška duhovnim tegobama. Naprotiv, ono je jedno od obilježja tih tegoba, odražava ih u vascijeloj čovjekovoj misli. Ali, ono po prvi put omogućuje duhu da izađe iz sebe sama i stavlja ga pred drugog, ne da bi se on tu izgubio, već da bi mu pokazao prstom bezizlazni put, na kome su svi angažirani. U vremenu apsurdna prosuđivanja, stvaranje slijedi ravnodušnost i otkriće. Ono obilježava tačku odakle polijeću apsurdne misli, a prosuđivanje se zaustavlja. Tako se opravdava njegovo mjesto u ovom ogledu.

Dostatno će biti iznijeti na danju svjetlost neke teme, zajedničke i stvaraocu i misliocu, da bismo u umjetničkom djelu iznašli sve proturječnosti misli, angažirane u apsurdu. Bliskosti inteligencija uistinu više doprinose zajedničke proturječnosti, negoli identični zaključci. Tako je i s mišlju i sa stvaranjem. Jedva valja kazati da jedna te ista tegoba primorava čovjeka na te stavove. Oni se, stoga, u početku podudaraju. Međutim, od svih misli koje polaze od apsurda vidio sam da ih se vrlo malo u njemu odražava. A po njihovim udaljavanjima ili nevjernostima najbolje sam odmjerio ono što je pripadalo samo apsurdu. Paralelno s tim, moram se zapitati: je li apsurdno djelo moguće?

Ne može se dostatno uznastojati na proizvoljnosti drevna suprotstavljanja umjetnosti i filozofije. Kani li je se shvatiti u odveć preciznom smislu, onda je ona jamačno pogrešna. Kanimo li samo kazati da te dvije discipline imaju svoja zasebna podneblja, onda je to bez sumnje tačno, ali i neodređeno. Jedini prihvatljivi dokaz nalazio se u proturječnosti koja se pojavljuje između filozofa zatočena usred svoja sustava i umjetnika stavljena pred svoje djelo. No, to je vrijedilo za jedan određeni oblik umjetnosti i filozofije, koji mi, ovdje, držimo apsurdnim. Ideja neke umjetnosti koja je odvojena od svog stvaraoca nije samo staromodna. Ona je lažna. Kao suprotnost umjetniku, upozorava se na to da nijedan filozof nikada nije stvorio više sustava. Ali, to je tačno i u istoj mjeri u kojoj nijedan umjetnik nikada nije izrazio više od jedne stvari u raznim vidovima. Trenutna savršenost umjetnosti, nužnost njezina obnavljanja tačni su samo na temelju predrasuda. Jer je umjetničko djelo, također, konstrukcija, a svatko zna koliko veliki stvaraoci mogu biti jednolični. Umjetnik se u isto ime kao i mislilac angažira i ostvaruje u svoj djelu. Ta osmoza pokreće jedan od najvažniji estetskih problema. Uostalom, ništa nije nekorisnije od tih razdvajanja po metodi i predmetu za onoga koji vjeruje u jedinstvo duhovna cilja. Ne postoje granice između disciplina koje čovjek sebi postavlja da bi razumio i volio. One se uzajamno prožimlju i jednaka tjeskoba ih zbunjuje.

Neophodno je to kazati odmah u početku. Da bi jedno apsurdno djelo bilo moguće, valja da bude u njemu pomiješana misao u svom najlucidnijem obliku. Ali, istodobno, valja da se ona tu pojavi samo kao inteligencija koja uređuje. Taj se paradoks tumači prema apsurdu. Umjetničko djelo nastaje iz odricanja inteligenciji da razmišlja o konkretnom. Ono označava trijumf putenog. Lucidna ga misao pokreće, ali se u tom istom činu odriče i sebe same. Ona neće podleći iskušenju da opisanom naturi dublji smisao za koji se zna da je neopravdan. Umjetničko djelo otjelovljuje dramu inteligencije, ali ono o tome samo posredno pruža dokaza. Apsurdno djelo ište umjetnika svjesna tih mogućnosti i umjetnost u kojoj konkretno ne znači ništa do li ono što i jest. Ono ne može biti svrhom, smislom i utjehom životu. Stvarati ili ne stvarati, to ništa ne mijenja na stvari. Apsurdni stvaralac ne drži do svoga djela. On bi ga se mogao i odreći, što kadšto i čini. Dostatna je jedna Abesinija.

Istodobno se u tome može vidjeti jedno estetsko pravilo. Istinski umjetničko djelo vazda je po ljudskoj mjeri. Ono je u suštini to koje kazuje „manje". Postoji jamačan odnos između ukupnog iskustva umjetnika i djela koje to iskustvo odražava, između Wilhelma Meistera i Goetheove zrelosti. Taj je odnos loš kada djelo stremi prenijeti vascijelo iskustvo na čipkasti papir neke književnosti koja tumači. Taj je odnos dobar kad je djelo samo komad isklesan u iskustvu, dijamantna faseta gdje se unutrašnji sjaj skuplja bez ograničenja. U prvom slučaju postoji prenatrpanost i težnja vječnom. U drugom plodno djelo zbog čitava onog neizrečena iskustva čije se bogatstvo naslućuje. Za apsurdnog umjetnika problem je u tome da postigne tu diskreciju koja nadrasta vještinu. Veliki umjetnik, napokon, u tom podneblju prije svega je veoma živ čovjek, podrazumijevajući, ovdje, da živjet znači isto toliko iskusiti koliko i razmišljati. Djelo, dakle, otjelovljuje intelektualnu dramu. Apsurdno djelo osvjetljava odricanje misli od svojih draži i njezinu pomirbu da bude samo inteligencija koja uporablja privide i prekriva slikama ono što nema svog razloga. Da je svijet jasan, umjetnosti ne bi bilo.

Ovdje govorimo o umjetnosti oblika ili boje gdje jedino vlada opis u svojoj blistavoj skromnosti. Izraz počinje tamo gdje misao završava. Filozofija onih mladića praznih očiju koji pune hramove i muzeje izražena je pokretima. Za apsurdna čovjeka ona je poučnija od svih knjižnica. U jednom drugom vidu, isti je slučaj i s glazbom. Ako je jedna umjetnost lišena pouke, onda je to doista ta. Ona je odveć bliska matematici eda od nje ne bi poprimila i njezinu bezrazložnost. Ta igra duha sa samim sobom prema uglavljenim i odvagnutim zakonima odvija se u zvučnu prostoru koji pripada nama, a prešavši ga titraji se ipak susreću u neljudsku svijetu. Nema čistijega utiska. Ti su primjeri odveć laki. Apsurdni čovjek priznaje te harmonije i forme za svoje.

No, htio bih govoriti o jednom djelu gdje je težnja za tumačenjem ostala najvećom i gdje se iluzije same nameću, gdje je zaključak gotovo neizbježan. Kanim zboriti o romanesknom stvaranju. Zapitat ću se može li se apsurd održati u njemu.

Misliti, to prije svega znači željeti stvoriti svijet (ili ograničiti svoj, što je zapravo isto). To znači krenuti od temeljnog nesklada što dijeli čovjeka od njegova iskustva eda bi se našao, prema njegovoj nostalgiji, sporazum, svijet potkrijepljen razlozima i rastumačen analogijama koji omogućava da se riješi nesnošljiva razjedinjenost. Filozof je stvaralac, makar to bio i Kant. On ima svoje ličnosti, svoje simbole i svoju skrivenu akciju. On ima svoje rasplete. Obrnuto, napredak koji je roman ostvario nad poezijom i esejom, predstavlja samo, unatoč prividima, veću intelektualizaciju umjetnosti. Da se razumijemo, radi se nadasve o najvećima. Plodnost i veličina nekog književnog roda mjere se često prema otpacima koje nalazimo u njemu. Zbog velikog broja loših romana ne valja zaboraviti veličinu najboljih. Baš oni nose sa sobom svoje svjetove. Roman ima svoju logiku, svoja razmišljanja, svoju intuiciju i svoje postulate. On ima, također, svoje zahtjeve za jasnoćom.

Klasična suprotnost o kojoj sam maloprije zborio, još je manje opravdana u tom posebnom slučaju. Ona je vrijedila u vremenu kada je bilo lako razlučiti filozofiju od njezina tvorca. Danas, kada misao više ne pretendira na univerzalno, kad bi njezina najbolja povijest bila ona o njezinim pokajanjima, mi znamo da se sustav, ako vrijedi, ne odvaja od svoga tvorca. Sama „Etika", s jednog od svojih aspekata, nije ništa drugo do dugo i strogo povjeravanje. Apstraktna misao ujedinjuje se napokon sa svojim tjelesnim osloncem. A isto tako i romaneskne igre tijela i strasti upravljaju se malo više spram prohtjeva jedne vizije svijeta. Ne pričaju se više „priče", stvara se vlastiti svijet. Veliki romansijeri su romansijeri-filozofi. To će reći suprotnost piscima s tezom. Tako Balzac, Sade, Melville, Stendhal, Dostojevski, Proust, Malraux, Kafka, da navedemo samo nekolicinu njih.

Ali, baš njihov izbor da pišu radije u slikama negoli da rezoniraju otkriva nam stanovitu misao koja im je zajednička, uvjerenu u nekorisnost svakog principa tumačenja i u nauk poruke čulne vanjštine. Oni, istodobno, drže djelo i kao svršetak i kao početak. Ono je često ishod jedne neizražene filozofije, njezino objašnjenje i njezino krunisanje. Međutim, ono je potpuno samo s onim što ta filozofija podrazumijeva. Ono, napokon, opravdava onu verziju jedne stare teme koja kaže da malo misli udaljava od života, ali da mnogo privodi njemu. Nesposobna sublimirati stvarno, misao se zaustavlja na njegovu oponašanju. Roman o kome je riječ, oruđe je te spoznaje koja je istodobno i relativna i neiscrpna i tako nalik na spoznaju ljubavi. Od ljubavi, romaneskno stvaranje ima početno divljenje i plodno preživanje.

To su bar prednosti koje mu u početku priznajem. Ali, priznavao sam ih, također, i onim prinčevima ponižene misli o čijim sam samoubojstvima mogao zatim razmišljati. Ono što me baš zanima, to je spoznati i opisati snagu koja ih privodi zajedničkom putu obmane. Ista će mi, dakle, metoda poslužiti i ovdje. To što sam je već primijenio, dopustit će mi da skratim svoje razmišljanje i da ga odmah rezimiram, na određenu primjeru. Želim znati može li čovjek, pristajući živjeti bez poziva isto tako pristati raditi i stvarati bez poziva, i koji put vodi tim slobodama. Želim osloboditi svoj svijet od tih aveti i napučiti ga samo opipljivim istinama, čiju prisutnost ne mogu nijekati. Ja mogu stvarati apsurdno djelo, izabrati stvaralački stav radije nego neki drugi. Ali, apsurdni stav, da bi ostao takvim, valja biti svjestan svoje bezrazložnosti. Jednako je i s djelom. Nisu li pravila apsurda poštovana u njemu, ne tumači li ono raskid i revolt, žrtvuje li obmanama i podstiče li nadu, ono što nije bezrazložno. Ne mogu se više odijeliti od njega. Život moj može u njemu naći svoj smisao: to je smiješno. Ono više nije ona vježba odvajanja i strasti što troši sjaj i nekorisnost života čovjekova.

U stvaranju, gdje je želja za tumačenjem najjača, može li se obuzdati ta želja? U fiktivnom svijetu gdje je svijest o stvarnom svijetu najjača, mogu li biti vjeran apsurdu, a ne prikloniti se želji za zaključivanjem? Toliko se pitanja uočava u zadnjem nastojanju. Razumjeli smo već što su ona značila. To su zadnje skrupule svijesti koja se plaši ostaviti svoju prvu i tešku pouku po cijenu zadnje obmane. Što vrijedi za stvaranje, shvaćeno kao jedan od mogućih stavova za čovjeka svjesna apsurda, vrijedi i za sve životne stilove koji mu se nude. Osvajač ili glumac, stvaralac ili Don Juan mogu smetnuti s uma da njihovo življenje može proteći bez svijesti o njegovu besmislenu značaju. Tako se brzo privikavamo. Želimo zaraditi novce eda bismo sretno živjeli, i sav trud, i to najbolji, jednog života usredotočuje se na zaradu toga novca. Sreća je zaboravljena, sredstvo je shvaćeno kao cilj. Jednako i trud osvajača bit će pomaknut iz ambicije koja je bila samo put višem životu. Don Juan, sa svoje strane, prihvatit će, također, svoju sudbinu i zadovoljit će se tom egzistencijom čija veličina vrijedi samo po njezinu revoltu. Za jednog, to je svijest, za drugog – revolt, ali u oba slučaja, apsurd je nestao. Ima toliko uporne nade u ljudskome srcu. Najogoljeniji ljudi ponekad završavaju pristankom na obmanu. To odobravanje nametnuto potrebom za mirom, unutrašnji je brat egzistencijalna pristajanja. Postoje tako bogovi svjetlosti i idoli od blata. Ali to je zapravo srednji put što vodi čovjekovim licima koja valja pronaći.

Dovde su nas porazi apsurdnog zahtjeva najbolje naučili tome što je on. Na isti način, biti će nam dostatno da bismo bili obaviješteni, opaziti da romaneskno stvaranje može pružiti istu dvosmislicu poput stanovitih filozofija. Mogu, dakle, izabrati za svoje objašnjenje djelo gdje je na okupu sve što označava svijest o apsurdu, čija je polazna tačka jasna a podneblje lucidno. Poučit će nas njegove posljedice. Nije li apsurd u njemu poštovan znat ćemo s pomoću kakva se krzmanja uvlači obmana. Jedan precizni primjer, tema, stvaraočeva vjernost, bit će nam tada dostatni. Radi se o istoj analizi koja je već potanje izvršena.

Ispitivat ću jednu omiljenu temu Dostojevskog. Mogao bih jednako dobro izučavati i druga djela. Ali, s Dostojevskim se problem neposredno obrađuje u smislu veličine i emocije, kao i u pogledu egzistencijalnih mislio o kojima je bilo govora. Taj paralelizam dobro služi mome predmetu.

Kirilov

Svi se junaci Dostojevskog pitaju o smislu života. Time su oni moderni: oni se ne boje smiješnog. Ono što dijeli moderni senzibilitet od klasična senzibiliteta, to je što se ovaj hrani moralnim, a onaj metafizičkim problemima. U romanima je Dostojevskog postavljeno pitanje s takvom žestinom da traži samo skrajnja rješenja. Egzistencija je lažna ili vječna. Da se Dostojevski zadovoljio takvim ispitivanjem bio bi filozof. Ali, on tumači posljedice koje te duhovne igre mogu imati u ljudskom životu, a time je on umjetnik. Među tim posljedicama, on se zaustavlja na zadnjoj, na onoj koju on sam, u Dnevniku jednog pisca, naziva logičnim samoubojstvom. Zbilja, u knjižicama od prosinca 1876, on zamišlja opravdanje „logična samoubojstva". Uvjeren da je ljudska egzistencija savršena apsurdnost za onoga tko ne vjeruje u besmrtnost, očajnik dolazi tamo do sljedećih zaključaka:

Budući da mi je na moja pitanja glede sreće odgovoreno, posredstvom moje svijesti, da ne mogu drukčije biti sretan do u skladu s velikom cjelinom koju ne razumijem i koju nikad i neću razumjeti, bjelodano je...

...Budući da, napokon, u ovom slijedu stvari, preuzimam istodobno ulogu tužitelja i svjedoka, optužena i suca i budući da držim da je ova komedija od strane prirode savršeno besmislena i da je s moje strane čak uvredljivo prihvatiti je igrati...

U mome neporecivu svojstvu tužitelja i svjedoka, optužena i suca, osuđujem ovu prirodu koja je, s tako besramnom bezobzirnošću, učinila da se rodim za patnju – osuđujem je da bude uništena sa mnom.  

I još ima malo humora u tom položaju. Taj se samoubojica ubija jer je, na metafizičkom planu, rasrđen. U stanovitu smislu, on se sveti. To je način da dokaže „da ga neće imati". Zna se, međutim, da se ta ista tema inkarnira, ali s najljepšom širinom, u Kirilova, ličnosti iz Demona, koji je i sam, također, pristalica logična samoubojstva. Inžinjer Kirilov izjavljuje, negdje, da želi oduzeti sebi život stoga što „je to njegova ideja". Razumije se da valja uzeti riječ u pravom smislu. Zbog ideje, zbog misli, on se sprema za smrt. To je uzvišeno samoubojstvo. Kroz sve prizore gdje se maska Kirilova malo-pomalo osvjetljava, progresivno nam je predočena smrtonosna misao koja ga podstiče. Inžinjer se, naime, iznova vraća razmišljanjima iz Dnevnika. On osjeća da je Bog neophodan i da valja svakako postojati. No, on zna da ne postoji i da ne može postojati. „Kako ne razumiješ" uzvikuje on, „da je to dostatan razlog za samoubojstvo?" Taj stav, također, privlači, u njega, neke od apsurdnih posljedica. On iz indiferentnosti pristaje da se njegovo samoubojstvo upotrijebi u korist stvari koju prezire. „Ove sam noći zaključio da mi je to svejedno." On, napokon, priprema svoj čin u nekom raspoloženju gdje se miješaju revolt i sloboda. „Ubit ću se eda bih potvrdio svoju nepokornost, svoju novu i strašnu slobodu." Ne radi se više o osveti, već o revoltu. Kirilov je, dakle, apsurdna ličnost, s tim ipak bitnim ograničenjem što se ubija. Međutim, on sam objašnjava tu proturječnost, i to na taj način što otkriva istodobno apsurdnu tajnu u vascijeloj njezinoj čistoći. On svojoj smrtonosnoj logici uistinu dodaje neobičnu ambiciju koja otvara svu perspektivu te ličnosti: on se želi ubiti eda bi postao bog.

Razmišljanje je klasično jasno. Ako nema Boga Kirilov je bog. Ako Bog ne postoji, Kirilov se mora ubiti. Kirilov se, dakle, mora ubiti eda bi postao bog. Ta je logika apsurdna, ali je kao takva i potrebna. Zanimljivo je, ipak, dati smisao tom božanstvu spuštenu na zemlju. To iziskuje tumačenje pretpostavke: „Ako Bog ne postoji, ja sam bog", koja je još ostala nejasnom. Važno je, prije svega, zamijetiti da je čovjek koji pokazuje taj besmisleni zahtjev čovjek ovoga svijeta. On vježba svako jutro kako bi održao svoje zdravlje. On se poput Šatova veseli kada iznova pronađe svoju ženu. Na nekom listu koji je pronađen nakon njegove smrti, on želi nacrtati lik koji „njima" plazi jezik. On je djetinjast i razdražljiv, strastven, metodičan i osjetljiv. Od natčovjeka ima samo logiku i fiksnu ideju, od čovjeka cijeli registar. Ipak, on zbori smireno o svome božanstvu. On nije lud, ili je onda to Dostojevski. Ne podstiče ga, dakle, megalomanska iluzija. A uzeti riječi u njihovu pravu smislu bilo bi, ovaj put, smiješno.

Kirilov nam sam pomaže to razumjeti bolje. Na jedno Stavroginovo pitanje, on precizira da ne zbori o bogu-čovjeku. Moglo bi se pomisliti da je to iz težnje da se razlikuje od Krista. Ali, radi se, zapravo, o tome da ga pripoji sebi. Kirilov, naime, zamišlja jedan trenutak da se Isus umirući nije našao u raju. On je spoznao tada beskorisnost vlastite muke. „Prirodni zakoni", veli inžinjer, „učinili su da Krist živi usred laži i da umre za jednu laž." Samo u tom smislu, Isus dobro inkarnira vascijelu ljudsku dramu. On je čovjek-savršenstvo, s obzirom na to da je ostvario najapsurdniji život. On nije Bog-čovjek, već čovjek-bog. Svatko od nas, poput njega, može biti raspet i biti prevaren, što doista i jest u stanovitoj mjeri.

Božanstvo o kojem se radi posve je, dakle, ovozemaljsko. „Ja sam", veli Kirilov, „tri godine tražio atribut svoga božanstva i pronašao sam ga. Atribut moga božanstva jest neovisnost." Otkrivamo, od sada, smisao kirilovske pretpostavke: „Ako nema Boga, ja sam bog." Postati bogom, to znači samo biti slobodan na ovoj zemlji, ne služiti besmrtno biće. To znači, razumije se, izvlačiti nadasve sve posljedice iz te bolne neovisnosti. Ako Bog postoji, sve ovisi o njemu i mi ništa ne možemo protiv njegove volje. Ako ga nema, sve ovisi o nama. Za Kirilova, kao i za Nietzschea, ubiti Boga znači sam postati bogom – to znači već na ovoj zemlji ostvariti vječni život o kome govori Evanđelje.

No, ako je taj metafizički zločin dostatan za ispunjenje čovjeka, zašto mu valja pridodati i samoubojstvo? Zašto se ubijati, napustiti ovaj svijet, nakon što smo zadobili slobodu? To je proturječno. Kirilov to dobro zna i dodaje: „Ako ti to osjećaš, ti si car i daleko od toga da se ubijaš, ti ćeš živjeti na vrhuncu slave." Ali, ljudi to ne znaju. Oni „to" ne osjećaju. Kao i u Prometejevo doba, oni u sebi gaje slijepe nade. Njima valja pokazati put i oni ne mogu bez propovijedi. Kirilov se, dakle, mora ubiti zbog ljubavi spram čovječanstvu. On mora svojoj braći pokazati kraljevski i mukotrpan put na kome će on biti prvi. To je pedagoško samoubojstvo. Kirilov se, dakle, žrtvuje. No, bude li raspet, neće biti prevaren. On ostaje čovjek-bog, uvjeren u smrt bez budućnosti, prožet evanđeoskom sjetom. „Ja sam nesretan", veli on, „jer sam primoran potvrditi svoju slobodu." Međutim, kada on umre, kada ljudi, napokon, budu prosvijećeni, ova će zemlja biti krcata carevima i obasjana ljudskom slavom. Kirilovljev pucanj iz pištolja bit će znak za zadnju revoluciju. Ne prisiljava ga, dakle, očaj na smrt, već ljubav bližnjega spram sebe sama. Prije negoli u krvi završi jednu neizrecivu pustolovinu duha, Kirilov ima jednu riječ jednako staru kao i ljudska patnja: „Sve je dobro."

U Dostojevskog je, dakle, ta tema o samoubojstvu sigurno apsurdna. Zabilježimo samo prije negoli krenemo dalje da Kirilov izbija i u drugim ličnostima koje navode na nove apsurdne teme. Stavrogin i Ivan Karamazov ostvaruju u praktičnom životu apsurdne istine. Oni su baš ti koje Kirilovljeva smrt oslobađa. Oni pokušavaju biti carevima. Stavrogin vodi jedan „ironičan" život, zna se dobrano kakav. On izaziva mržnju uokolo sebe. A ipak, ključna misao te ličnosti nalazi se u njegovu oproštajnom pismu: „Nisam uzmogao mrziti ništa." On je car ravnodušja. I Ivan je to, također, kad odbija odreći se kraljevskih moći duha. Oni koji, poput njegova brata, svojim životom dokazuju da se valja poniziti eda bi vjerovali, on bi mogao odgovoriti da je život nedostojan. Njegova ključna riječ „Sve je dopušteno", nosi prizvuk odgovarajuće tuge. Razumije se, kao i Nietzsche, najslavniji ubojica Boga, on završava u ludilu. No, to je rizik kome se valja izvrgnuti, a pred tim tragičnim svršecima bitan je čin apsurdna duha pitati: „Što to dokazuje?"

Tako romani, poput Dnevnika, postavljaju apsurdno pitanje. Oni uspostavljaju logiku sve do smrti, zanos, „strašnu" slobodu, carsku slavu koja je postala ljudskom. Sve je dobro, sve je dopušteno i ništa nije ružno: to su apsurdni sudovi. No, kakva li čudna stvaranja gdje nam ta bića od vatre i leda izgledaju tako bliskima! Strastveni svijet ravnodušja koji se prolama u njihovu srcu ne čini nam se ni po čemu nakaradnim. Mi u njemu nalazimo naše svagdašnje tjeskobe. I nitko, bez sumnje, poput Dostojevskog nije umio apsurdnom svijetu dati tako bliske i tako mučne draži. Ipak, kakav je njegov zaključak? Dva navoda pokazat će posvemašnji metafizički preokret koji vodi pisca novim otkrićima. S obzirom na to da je razmišljanje logičnog samoubojice izazvalo neke prosvjede kritika, Dostojevski, u sljedećim knjižicama Dnevnika, razvija svoj stav i zaključuje ovako: „Ako je vjera u besmrtnost tako potrebna ljudskom biću (da ona bez nje dolazi do samoubojstva), tada je, dakle, ona normalno stanje čovječanstva. Budući da je to tako, besmrtnost ljudske duše postoji bez ikakve sumnje." S druge strane, na zadnjim stranicama svoga zadnjeg romana, na koncu te divovske borbe s Bogom, djeca pitaju Aljošu: „Karamazove, je li istina ono što veli religija da ćemo uskrsnuti od mrtvih i da ćemo iznova vidjeti jedni druge?" I Aljoša odgovara: „Zbilja ćemo se iznova vidjeti i veselo ćemo prepričavati sve ono što se zbilo."

Tako su Kirilov, Stavrogin i Ivan pobijeđeni. Karamazovi odgovaraju Demonima. A radi se svakako o jednom zaključku. Aljošin slučaj nije dvosmislen kao slučaj princa Miškina. Taj zadnji, bolestan živi u vječnoj sadašnjici, iznijansiranoj osmijesima i ravnodušjem, i to blaženo stanje moglo bi biti vječni život o kome zbori princ. Naprotiv, Aljoša to lijepo veli: „Mi ćemo se iznova naći." Nije više pitanje o samoubojstvu i ludilu. Čemu za onoga tko je siguran u besmrtnost i u njezine radosti? Čovjek vrši razmjenu svoga božanstva za sreću. „Mi ćemo veselo prepričavati sve što se zbilo." Tako je Kirilovljev pištolj opalio negdje u Rusiji, ali je svijet nastavio sanjati o svojim slijepim nadama. Ljudi nisu razumjeli „to".

Ne zbori nam, dakle, apsurdni romansijer, već egzistencijalni romansijer. I opet je tu skok potresan i pruža svoju veličinu umjetnosti koja ga inspirira. To je dirljiv pristup, stvoren od sumnja, nepouzdan i vatren. Zboreći o Karamazovima, Dostojevski je pisao: „Glavno pitanje koje će u svim dijelovima ove knjige biti razmatrano jest ono isto zbog kojega sam, svjesno ili nesvjesno, patio cijeli svoj život: postojanje Boga." Teško je povjerovati da je jedan roman bio dostatan da patnju cijeloga života preobrazi u radosnu sigurnost. Jedan komentator zamjećuje s punim pravom: Dostojevski ima zajedničkog s Ivanom – a afirmativna poglavlja Karamazovih tražila su od njega tri mjeseca napora, dok je ono što je on nazivao „bogohuljenjima" napisao u zanosu za tri tjedna. Nema nijedne od njegovih ličnosti koja ne nosi taj trn u tijelu što ga razdražuje, ili koja ne traži lijeka u uzbuđenju ili u nemoralnosti. U svakom slučaju, ostanimo na toj sumnji. Eto djela gdje možemo, u polutami koja je jasnija od danje svjetlosti, razumjeti borbu čovjeka protiv svojih nada. Stigavši do konca, stvaralac odabira protiv svojih ličnosti. Ta nam proturječnost tako pruža mogućnost unijeti jednu nijansu. Ne radi se ovdje o apsurdnu djelu, već o djelu koje postavlja apsolutni problem.

Odgovor Dostojevskog jest poniženje, „sram" prema Stavroginu. Naprotiv, apsurdno djelo ne pruža odgovora, u tome je sva razlika. Zabilježimo to dobro eda bismo završili: ono što proturječi apsurdu u tom djelu nije njegov kršćanski karakter, već nagovještaj budućeg života. Može se biti kršćaninom i biti apsurdan. Postoje primjeri kršćana koji ne vjeruju u budući život. U povodu umjetničkog djela, bilo bi, dakle, moguće precizirati jedan od pravaca apsurdne analize koju smo mogli predosjetiti na prethodnim stranicama. Ona nas vodi postavljanju „apsurdnosti Evanđelja". Ona osvjetljava tu ideju plodnu posljedicama, da uvjerenja ne sprečavaju nevjerovanje. Vidi se dobro, naprotiv, da je pisac Demona, prisan s tim putevima, poduzeo okončati posve drukčiji put. Iznenađujući odgovor stvaraoca svojim ličnostima, Dostojevskog Kirilovu može se, zbilja, ovako rezimirati: egzistencija je lažna i vječna.

Stvaranje bez sutrašnjice

Zamjećujem, dakle, ovdje da nada ne može biti otklonjena zanavijek i da može napasti čak i one koji su je željeli osloboditi. To je ono što me zanima u djelima o kojima je bilo riječi do sada. Mogao bih, bar sa stanovišta slijeda stvaranja, nabrojati neka uistinu apsurdna djela.[8] Ali je svemu potreban početak. Predmet ovog istraživanja jest stanovita vjernost. Crkva je bila tako surova prema hereticima samo stoga što je držala da nema ljućeg dušmanina od zabludjela djeteta. Ali, povijest gnostičkih hrabrosti i ustrajnost manihejskih pravaca učinili su više za izgradnju ortodoksne dogme negoli sve molitve. Uz odgovarajuće srazmjere, tako je i kod apsurda. Otkrivajući staze koje se od njega udaljavaju, prepoznajemo njegov put. Na samom koncu apsurdnog razmišljanja, u jednom od stavova koje nameće njegova logika, nije nam svejedno hoćemo li pronaći nadu uvedenu pod jednim od svojih najpatetičnijih likova. To pokazuje teškoću apsurdne askeze. To pokazuje, nadasve, nužnost svijesti, neprekidno zadržane, i pridružuje se općem okviru ovog ogleda.

Ali, ako još nije riječ o nabrajanju apsurdnih djela, možemo bar donijeti zaključak o stvaralačkom stavu, jednom od onih koji mogu upotpuniti apsurdnu egzistenciju. Samo negativna misao može tako dobro poslužiti umjetnosti. Ti nejasni i krotki poduhvati jednako su potrebni za razumijevanje jednog velikog djela, kao što je crno potrebno bijelom. Raditi i stvarati „ni za šta", praviti kipove od gline, znati da je vlastito stvaranje bez budućnosti, vidjeti svoje djelo uništenim u jednom danu, sa sviješću u dubini da, u osnovi, to nije važnije od stvaranja za stoljeća, to je mukotrpna mudrost koju dopušta apsurdna misao. Vršiti sučelice dva posla, odricati se, s jedne strane, i veličati, s druge strane, to je put što se otvara pred apsurdnim stvaraocem. On mora svoje boje pokloniti praznini.

To vodi posebnom shvaćanju umjetničkog djela. Veoma često promatra se djelo nekog stvaraoca kao slijed osamljenih svjedočanstava. Miješamo tada umjetnika s književnikom. Duboka je misao u stalnom postojanju, ona preuzima iskustvo života i oblikuje se po njemu. Jednako je i s jedinstvenim stvaranjem koje učvršćuje nekog čovjeka u njegovim uzastopnim i mnogobrojnim licima, u njegovim djelima. Jedna dopunjuju druga, popravljaju ih ili nadopunjuju, a također i proturječe. Dovršava li nešto stvaranje, onda to nije pobjednički i iluzorni povik zaslijepljena umjetnika: „Ja sam kazao sve", već stvaraočeva smrt koja zaključuje njegovo iskustvo i knjigu njegova genija.

Taj napor, ta nadljudska svijest ne pokazuju se nužno čitaocu. U ljudskom stvaranju nema tajne. Volja stvara to čudo. Ali, ipak, ne postoji istinsko stvaranje bez tajne. Bez sumnje niz djelâ, može samo biti niz približnih određenja jedne te iste misli. Ali, može se zamisliti neka druga vrsta stvaralaca koji bi postupali na temelju jukstapozicije. Njihova djela mogu izgledati kao da nemaju veze između sebe. Ona su, u stanovitu smislu, proturječna. Međutim, smještena u svoju cjelinu, ona stječu svoj slijed. Tako ona od smrti dobivaju svoj konačni smisao. Najjasniju svoju svjetlost ona primaju od sama života svoga pisca. U tom trenu, slijed tih djela samo je zbirka poraza. No, ako svi ti porazi jednako odjekuju, stvaralac je znao ponoviti sliku svoga vlastita života, omogućivši da odjekne jalova tajna koja je u njemu.

Napor da se nadvlada ovdje je veoma značajan. No, ljudska inteligencija može biti dostatnom i za mnogo više. Ona će pokazati samo voljni aspekt stvaranja. Na drugom mjestu istaknuo sam da ljudska volja nema drugog cilja do podržati svijest. Ali, to ne može ići bez discipline. Od svih škola strpljivosti i lucidnosti, najdjelotvornije je stvaranje. Ono je, također, uzbudljivo svjedočanstvo jedinog dostojanstva čovjekova: žilavi revolt protiv njegova života, ustrajanje u naporu koji se drži jalovim. Ono iziskuje svagdašnji napor, vlast nad sobom, tačnu prosudbu granica istinitog, mjeru i snagu. Ono predstavlja askezu. Sve to „ni za šta", eda bi se ponavljalo i tapkalo. No, možda, veliko umjetničko djelo manje je značajno po sebi samu negoli po iskušenju koje traži od čovjeka i po prigodi koju mu pruža da savlada svoje sablasti i da se većma približi svojoj nagoj stvarnosti.

Ne zavaravajmo se estetikom. Ne pozivam se ovdje na strpljivu obavijest, neprekidno i jalovo tumačenje jedne teze. Baš naprotiv, ako sam se jasno izrazio. Roman s tezom, djelo koje dokazuje, najmrže od svih jest ono koje se najčešće inspirira zadovoljnom mišlju. Istinu koju drži da ima, on demonstrira. Ali, to su ideje koje stavljamo u pokret, a ideje su protivno od misli. Ti su stvaraoci sramežljivi filozofi. Oni o kojima zborim ili oni koje zamišljam, naprotiv, svjesni su mislioci. Na stanovitu stupnju gdje se misao vraća na sebe samu, oni izrađuju slike svojih djela kao jasne simbole ograničene, smrtne i puntarske misli.

Možda te slike i dokazuju nešto. Ali, te dokaze romansijeri više daju sebi negoli ih pružaju. Bitno je da trijumfiraju u konkretnome i da je u tome njihova veličina. Taj posve puteni trijumf bio im je spravljen mišlju gdje su apstraktne moći bile ponižene. Kad su one to posve, meso iznebuha čini da stvaranje zablista svim svojim apsurdnim sjajem. Baš ironične filozofije stvaraju strastvena djela.

Svaka misao koja odbacuje jedinstvo veliča raznovrsnost. A raznovrsnost je mjesto umjetnosti. Jedina misao koja oslobađa duh jest ona koja ga ostavlja samoga, sigurnoga u svoje granice i u svoj bliski svršetak. Njega ne privlači nijedna doktrina. On očekuje sazrijevanje djela i života. Razdvojeno od njega, prvo će omogućiti da se čuje još jedanput jedva utihli glas duše, zanavijek oslobođene nade. Ili, od njega neće čuti ništa, ako se stvaralac, umoran od igre, stremi udaljiti. To je isto.

Od apsurdna stvaranja tako ja ištem ono što sam zahtijevao od misli: revolt, slobodu i raznovrsnost. Ono će tada iskazati svoju duboku beskorisnost. U tom svagdašnjem naporu gdje se inteligencija i strastvenost miješaju i prenose, apsurdni čovjek otkriva disciplinu koja će činiti bit njegovih snaga. Marljivost koja je tu potrebna, upornost i pronicljivost pridružuju se tako osvajačkom stavu. Stvarati, to napokon znači dati neki oblik svojoj sudbini. Za sve te ličnosti njihovo djelo ih određuje bar toliko koliko je ono njima određeno. Glumac nas je tome naučio: nema granice između izgledati i biti.

Ponovimo to. Ništa od svega toga nema realnoga smisla. Na putu te slobode valja napraviti još jedan korak naprijed. Zadnji napor za te bliske duhove stvaraoca i osvajača jest da se umiju osloboditi svojih poduhvata: doći do toga da dopuste da djelo samo, bilo da je to osvajanje, ljubav ili stvaranje, može da ne bude; doživjeti tako posvemašnju beskorisnost svakog pojedinačnog života. To im čak pruža više lakoće u ostvarenju toga djela, kao da im je zamjećivanje apsurdnosti života pružilo mogućnost da se u njega zagnjure sa svim ekscesima.

Ono što preostaje jest sudbina čiji je jedini izlaz fatalan. Izvan te jedinstvene fatalnosti smrti, sve, radost ili sreća, jest sloboda. Ostaje svijet čiji jedini gospodar jest čovjek. To što ga je vezalo jest iluzija o drugom svijetu. Sudbina njegove misli nije više da se odrekne, već da oživi u slikama. Ona se odigrava – u mitovima bez sumnje – ali u mitovima bez druge dubine osim dubine ljudskog bola i poput njega neiscrpne. Ne božanska fabula koja zabavlja i zasljepljuje, već zemaljski lik, čin i drama, gdje se rezimiraju jedna mukotrpna mudrost i strastvenost bez sutrašnjice.

___________________________________

Alber Kami (Mondovi, Alžir, 07.11.1913 - Villeblevin, 04.01.1960), francuski romanopisac, dramatičar i esejist. Dobitnik nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Za Drugoga svjetska rata sudjeluje u pokretu Otpora. 1945. postaje glavni urednik lista "Le Combat". Od 1947. posvečuje se isključivo književnosti. Poginuo u automobilskoj nesreći. Čitav Kamijev opus temelji se na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Kamija muči pitanje: kako pomiriti čovjekovu čežnju za vječnošću i efemernost njegove egzistencije? Pokušavajući da riješi tu antinomiju, Kami nalazi izlaz u Revoltu, koji životu daje sadržaj i veličinu. Apsurdnosti svijeta Kami suprostavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče ("stvarati znači dvaput živjeti"). Kami ističe poguboan utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom, sa čistoćom krajolika, umorna i neurotična, ne poznaje mir sijeste, vedrinu duha, blagost večeri. Modernog čovjekova naziva hldnim, ciničnim monstrumom.

Nasuprot svijetu današnjice evocira primjer stare Grčke, koja je "u svemu znala naći pravu mjeru". Ateist s dušom kršćanina. Kami želi da se spase moralne i duhovne vrijednosti čovjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života.

Njegovo književno delo izraz je osećaja opšte paradoksalnosti savremenog sveta. Smisao je pronalazio u stvaralaštvu, a, prema njegovim rečima, stvarati znači dva puta živeti.

Roman Stranac, svojevrsni prikaz besmisla, objavljen je 1942. godine. A tokom te godine pojavio se i njegov esej Mit o Sizifu. Ostala dela: Kuga i Pad, pozorišni komadi Kaligula, Pravednici, Opsadno stanje i Nesporazum, eseji Svadba, Pisma nemačkom prijatelju i Pobunjeni čovek...