Ahmet Hromadžić - Priče iz šume

Ahmet Hromadžić - Priče iz šume

TVRĐAVA

Crne i nemirne čavke su domaćim stare zapuštene tvrđave na vrhu brda. Njima u tvrđavu često dolazi u goste stari planinski orao, a još češće grupa seoskih dječaka. Za njih je tvrđava mnogostruko tajnovita i zanimljiva. Tu je poluzatrpan presahli bunar, pa mračna tamnica sa gvozdenim alkama ugrađenim u zidu, visoki bedemi za topove i još viša kula stražara. Nema dječaka u selu koji ne želi da se popne na kulu, da bi odatle bacio pogled na nepoznatu zemlju, na planinske vijence iza kojih leže gradovi i negdje daleko valja se i huči uzburkano plavo more. U selu kažu da se sa vrha tvrđave vidi more i velika lađa koja vječito plovi po njemu.

Do kule nema stepenica. Dječaci su pokušavali da se popnu uz okomiti zid i odustajali. Jedan se ipak popeo. Jelen. To nije bilo pravo njegovo ime, ali drugačije ga niko nije zvao, a mali je broj onih koji su ga poznavali pod drugim imenom. Tvrđava mu je bila druga kuća. Poznavao je svaki njen ku­tak, imao je svoja tajna skloništa. On se spuštao u bunar, on je silazio u tamnicu, on se šetao po bedemima tvrđave, sjedio na kuli stražari i dovikivao odozgo:

– Vidim more! Plavo more, tamo iza planine!

– A lađu? – pitali su dječaci. .

– I lađu! – odgovarao je on. – Bijelu lađu na plavoj vodi.

Dječaci su pak sumnjali u istinitost njegove priče. Da­leko je more, znali su oni. Deset planina treba preći da se do njega dođe. Pa kako onda može da ga vidi s tvrđave? Ali, Je­len je svaki put ponovo, kad god bi se popeo na kulu, tvrdio da vidi more, a poslije dugo i tajnovito pričao o njemu, o lađama, o planinama, vječito pokrivenim snijegom i ledom.

Jednom u selo dođe u goste dječak iz grada. Bio je vi­tak, okretan i hrabar. Zbog nečeg, ko zna zbog čega, dje­čaci mu dadoše ime Đurđevak. I otada su ga samo tako i zva­li. On odmah uđe u igru i neočekivano posta pobjednik u mnogobrojnim takmičenjima dječaka. Dječaci su zbog toga bili postiđeni pred gostom i nisu znali šta da učine dok se jedan dječak ne sjeti i ne reče:

– Pozvaćemo Jelena da vidimo hoćeš li i njega pobijedi­ti.

I pozvaše ga.

Jelen je prišao Đurđevku, okružen grupom dječaka, i rekao mu:

– Možemo početi. Da vidimo najprije kako skačeš.

Po ledini povukoše crtu.

Jelen je skočio prvi.

Zatim je skočio Đurđevak, pa opet Jelen. Dječaci su svaki njihov pokret pratili bez daha. I, na kraju, kada je ishod ostao neriješen, Jelen se okrenu dječaku iz grada, pokaza rukom prema tvrđavi i reče:

– Da idemo gore. Ako se popneš na kulu-stražaru, priznaću da si u svemu bolji od mene.

– Dobro – pristade dječak. – Pokušaćemo i to. Do tvrđave su se popeli vijugavom stazom. Dječaci su bili uzbuđeni.

– Ovdje Jelen mora pobijediti – govorili su. Koračali, su žurno da što prije stignu do tvrđave. Đurđevak je šutio. Šutio je i Jelen.

Čim su stigli u tvrđavu, Jelen stade pored dječaka iz grada i ispruži ruku:

– Vidiš li kulu?

– Vidim.

– Onda se penji. Ti prvi, a ja ću drugi.

Đurđevak je dugo razgledao visoki okomit zid, onda pokušao da se popne i odustao.

– Neću da se penjem – rekao je. – Ovo je opasno.

– Onda si pobijeđen! – zagrajaše dječaci.

– Neka sam, ali neću da se penjem.

– Neka se onda penje Jelen. Da vidiš šta on može.

Jelenu nije trebalo govoriti da se penje. On je za neko­liko časaka bio nad glavama dječaka. On se penjao vješto kao mačka. Dječaci su pažljivo pratili svaki njegov pokret i rado­vali se što je dječak iz grada napokon pobijeđen. Oko tvrđave je kružilo jato uznemirenih čavki. Kao i uvijek, nisu im bili po volji ovi mali, nemirni gosti.

I tada se dogodilo ono što niko nije mogao predvidjeti.

Ispod Jelenove noge, iz zida, odvalio se veliki kamen i otisnuo se u dubinu. Jelen je izgubio ravonetžu i pao. Dječaci su čuli kako je kriknuo i vidjeli kako pada.

U tvrđavi je začas nastala mrtva tišina.

Niko nije umio da se makne. Jelen je ležao na zemlji, nepomičan, raširenih ruku.

– Mrtav je! – viknuo je neko.

Prvi je Jelenu priskočio Đurđevak. Podigao mu je zabačenu glavu i počeo ga dozivati. I on je prošaptao:

– Mrtav je!

– Mrtav! – ponovili su isto to tiho svi dječaci u tvrđavi.

Onda se čuo plač.

Jedan dječak je potrčao u selo da javi, šta se dogodilo. Ostali su čekali da se on vrati. Ali se Jelen najednom okre­nu, otvori oči i tiho upita:

– Šta se to đdogodilo?

Dječaci su najednom prestali da plaču i povikali uglas:

– Jelen je živ!

– Pao sam – nastavio je Jelen. – Kako se to dogodilo?

– Pao si – potvrdili su dječaci.

Jelen je ustao. Mogao je da hoda, mogao je da kreće rukama. Sve je na njemu bilo zdravo i čitavo. On je bio srećan i bili su srećni svi dječaci oko njega.

Tako se završio taj dan i to takmičenje.

Jelen i Đurđevak su postali najbolji prijatelji i, koliko se zna, Jelen se više nikad nije penjao do kule-stražare.

MRTVI GRAD

Ne morate mi vjerovati, ali bilo je baš tako.

Uzeh čamac i zaveslah rijekom tamo gdje sam znao da ima dosta ribe i da ću sigurno nešto uloviti. A rijeka pusta. Ponekad samo iz ševara, ispod vrbe, uzleti divlja patka pa se opet sve umiri.

Udice sam spustio duboko u vodu, jer niti se zna kada će riba zagristi ni gdje će zagristi.

I tako, plovim ja, teče rijeka, grije sunce. Pa šta više da poželim! A ribe – ako se uhvate, uhvate. Ako ne, opet ništa. Ta ja sam se riba nalovio, ni broja im ne znam!

Omamila me je i uljuljkala rijeka.

Zaspao sam. Prevario me san.

Koliko sam spavao, ne znam. Tek najednom se trg­nem, progledam, i ne mogu da se snađem. Oko mene mrak. Odnekud sa strane, iz mraka, čuje se samo šum vode.

– Da ne sanjam? – pitam se i hvatam za glavu.

– Ne, budan sam – kažem sam sebi. – Budan sam sigur­no i još uvijek sjedim u čamcu. Ali šta se to dogodilo? Je li se ugasilo sunce kad ne mogu da vidim ni nebo ni zvijzde; ili sam dospio negdje gdje nikad niko nije dospio?

Sabirem se polako.

Oči mi se privikavaju na mrak. Odnekud dopire sla­bo, sasvim slabo svjetlo.

– Pa ja sam negdje ispod zemlje – kažem opet sam sebi.

I dok se ja pitam gdje sam i šta da radim, moj čamac najednom krenu. Brzo i lako.

Kakva je sad ovo čarolija? Kakvo je ovo čudo?

Strah me uhvatio pa ne mogu da se maknem.

Ne pomislite da sam bio kukavica. Borio sam se i s med­vjedom, topio sam se u rijeci, gubio put i staze u šumi pa lutao dugo i besciljno, ali nešto ovako mi se još nikad nije dogodilo.

– Ko me to vuče i kakva me to sila vuče? – tražim od­govor i uzaludno pokušavam da zaustavim čamac.

Da vičem, šta mi koristi?

Da molim, koga da molim?

Strah u meni sve veći pa ne mogu da se saberem, da donesem pravu odluku, da bilo šta učinim.

– Riba! – dosjetim se najednom. – To me vuče riba koja se uhvatila na udicu i koja me je zavela u pećine, u ovaj mrak.

I nisam se prevario.

Ali zar je to moglo da mi pomogne? Riba je sad bila moj gospodar, i to je bilo sve.

Pomislio sam:

– Moram da se oslobodim ribe, moram odmah. Ali sam istog časa promijenio odluku.

– Ne, to nikako ne smijem učiniti. Ako me je riba dovutkla u ovo podzemlje, ona je jedina koja me može vratiti na rijeku, pod sunce.

Tek štoo to odlučim, sjetim se da bi riba mogla da me zavuče tamo odakle nikad neću izaći ni bijeli dan vidjeti. Ta ona je u vodi, ona može da živi u ovim tamnim dubinama, može da ostane koliko hoće, i onda ću ostati i ja.

Govorim sam sebi, jadam se sam sebi:

– Oh, majko moja, kakva me nesreća snašla! Kako li ću da pronađem spas, kako li ću da se izvučem?

Čamac se najednom zaustavi, opet u mraku. Gledam i nazirem visoke svodove podzemnih pećina. Čini mi se da se nalazim na sredini jezera.

Da se bar neko javi, da ptica zaleprša krilima. Bilo bi mi lakše. Bilo bi mi toplije.

Ništa.

Ja sam prvi čovjek koji je ovamo stigao. Prvi zaroblje­nik.

Znao sam za mnogobrojne pećine na obali rijeke u koje se uvlačila voda, i za mnogobrojne priče o ogromnim i neobičnim ribama koje žive tamo negdje pod zemljom, u svo­jim nedokučivim carstvima.

Tajanstvene pećine su mamile znatiželjnike, jer se jed­nom davno, ko zna kad, na obalama rijeke rodila i priča o dvorcu najljepšem na svijetu i najskupljem na svijetu. Nije se sasvim tačno znalo ni ko ga je gradio ni zašto. Pa zar je to važno kad ga niko nije vidio i kad su svi mogli da ga zamisle kako su znali i umjeli?

– Taj dvorac je sagrađen od bijele riblje kosti – tvrdili su jedni.

– Ne, od suhog zlata – dokazivali su drugi.

– Od crnog kamena i crnih dragulja – govorili su treći.

Ali svi su tvrdili da se taj dvorac nalazi negdje pod zemljom, na vodi, i da putovi do njega vode kroz pećine.

Sjetio sam se svih priča i pomislio:

"Možda će mi se u ovoj nesreći nasmijati sreća. Možda ću otkriti tajnu dvorca. Možda me baš ova riba tamo i vuče. Dovešće me do neizmjernog bogatstva i ja ću se vratiti kući s punim čamcem dragulja." .

Zavedu me te misli pa zaboravim na sve, a riba se umi­rila pa ne miče.

Postoji li taj dvorac ili ne? – pitam se.

Postoji – kažem.

Ne postoji – kažem opet, kad malo promislim.

Onda se sjetim da su oni koji su pričali o tom dvorcu govorili da ga čuva neobična vodena neman sa sedam gla­va i da se niko ne bi mogao ni približiti dvorcu dok je ona tu i dok je živa.

– Pa šta ako se najednom to čudovište pojavi? – pitam se, pa me opet uhvati strah.

Počnem bolje da zagledam i čini mi se da nazirem nešto u polutami, da će se najednom zatalasati voda i pojaviti strašne glave, da ću čuti glas:

– Stigao si u moje carstvo! Stigao si gdje nikada niko ne zalazi hiljadu godina. Odakle se nikad nećeš vratiti.

Osluškujem, zagledam i tješim se:

– Priča je priča. Ona može da bude izmišljena i ko zna zašto je izmišljena.

Moja riba opet zapliva. Čamac opet bešumno kliznu po vodi.

"Da mogu bar da vidim ribu koja me zarobila", mis­lim. "Kolika je i kakva je? I da li je to uopšte riba? Ja to još ne znam. Ali, ako je to neko drugo vodeno stvorenje, ne­poznato i strašno, pa me vuče dok me ne dovuče gdje želi i kud treba? Možda baš u dvorac, možda tamo gdje živo biće nije stiglo i odakle se neće vratiti"

Mislim tako, mislim, pa viknem:

– Ko si ti što me vučeš? Jesi li riba ili nisi? Govori ako umiješ govoriti? Zaurlaj ako umiješ urlati?

Tišinom putuje moj glas.

Negdje daleko, u dubinama, prelamaju se moje riječi i znam šta to znači. Znam da su to odjeci i da mi niko ne odgovara i ne čudim se zbog toga.

Onda najednom opazim svjetlo koje postaje sve jače i sve bliže.

Nađoh se neočekivano u ogromnom prostoru, za­slijepi me bljesak i začudi ljepota. Iznad moje glave visoko, visoko, i svuda oko mene u širokom krugu bliješte stotine svjetiljki, velikih i malih, najčudnijih, u svim bojama, kakve oko nije vidjelo, kakve se ne mogu ni zamisliti.

Gledam, samo gledam, i ne mogu da se nagledam ni da se načudim.

– Ovo je bajka – kažem. – Ako postoji bajka, onda je ovo prava.

Zaboravim na čitav svijet i divim se, jer se svakog trenutka javlja nešto novo, nešto ljepše.

"Dospio sam u čarobni grad", mislim, "u podzemni grad. Neznangrad."

I ne varam se.

Vidim kućice isklesane od kamena, uklesane u kamen, sa šiljatim krovovima, a na vrhu svakog krova rasipa se i blješti svjetlo. Ne, nisu to bile svjetiljke kako mi se u prvi mah učinilo. Pomislio sam da to mogu biti samo dragulji, jer ja nisam znao ni čuo da postoji nešto drugo što bi moglo sa njima da se poredi.

Za koga su kućice, za koga je ova ljepota? – pitam se, jer se nigdje ne čuje ni glas ni šum, niti se vidi živo stvo­renje.

– Mrtvi grad. Okamenjeni grad – zaključim, a ne mogu da povjerujem. – Ko ga izgradi i kakva su stvorenja živjela ovdje? Ili možda još žive? Samo se ne javljaju, ne pokazuju, nevidljiva su za mene, za svako ljudsko oko. Možda se ne­kud sele pa dolaze i odlaze, jer možda na ovoj vodi i pod zemljom ima još stotine takvih gradiva, i čud­nijih.

Da riba hoće da me dovuče do obale pa da sve razgledam bolje i da dohvatim bar jedan dragulj! Bar jedan, pa neka bude šta hoće.

Ali ja sam nemoćan i prisiljen sam samo da gledam i da se divim, jer se čamac ne zaustavlja. Prolazim tako ispod svo­dova, pored obala Neznangrada.

I osta sve iza mene u tišini, netaknuto, a ja ponesoh samo sjaj u očima, sliku nezaboravnu i bajku nedokučenu.

Ne znam koliko je još dugo plovio moj čamac i kuda je plovio, ali sam se najednom, kad mi se činilo da mi više nema spasa, našao ponovo na rijeci. Zalazilo je sunce, čuo sam cvr­kut ptica, osjetio na licu dah vjetra i, lud od radosti, uzviknuo sam:

– Hvala ti, ribo! Za ovaj čas, za sve što sam vi­dio. Oslobodiću te pa idi kud hoćeš i živi gdje hoćeš. I učinio bih baš tako. Samo nisam dospio jer nije bilo potrebno. Riba se sama oslobodila, kao da nije bila ni uhvaćena.

A možda i nije. Možda to i nije bila riba već neko drugo vodeno stvorenje koje je odnijelo sa sobom i tajnu o sebi. A meni je ostala samo priča.

Ispričao sam ljudima priču o svom čudnom puto­vanju.

Neki su povjerovali.

Neki nisu i rekli su:

– To je bio san. San u čamcu i na rijeci.

I vi možete da kažete tako. Pa kažite ako baš hoćete! Ali priča je ipak ispričana.

DJEČACI I PLANINA

Planinom je vladala tišina.

Ni krika ptice, ni daška vjetra.

Leptirovi su se premještali sa cvijeta na cvijet, zujale su samo teške i trome šumske muve, a u plavom prostoru neba krilao je orao.

– Gle, orao! – reče prvi dječak.

– Zaista orao – odgovori drugi.

– Volio bih da imam jednog orla, jednog malog orla pa da ga hranim i pripitomim – nastavi prvi dječak. – Onda bih ga vodio svuda sa sobom, onda se ne bih nikoga bojao.

– Baš si mudar, Edi – nasmija se drugi dječak. – Orao se ne može pripitomiti. Još ga niko nije pripitomio. Ili ja nisam čuo.

– Ja bih mogao da ga pripitomim.

– Mogao bi jedino da mu podrežeš krila. Ali to onda ne bi bio više orao. To bi bio bogalj.

Edi i njegov prijatelj Damir nisu prvi put bili u šumi.

Ležali su u travi, u hladu, uživali u tišini i svojoj slobo­di. To je bio još jedan njihov dan. Jedan od mnogobrojnih, koji su ih bogatili novim otkrićima i novim ljepotama.

Rođeni su u krilu šume i od prvog koraka, od prvog pogleda, ona je bila njihova, ona ih je budila i uspavljivala svojim vjetrovima, romorima, kišama i olujama.

Gledali su je omotanu mrkim oblacima.

Gledali su je osvijetljenu munjama.

Gledali su je prekrivenu ledom i neprohodnim snije­gom, ali su je gledali i onda kada se razlistavala i rascvjetavala, kada je sve u njoj postajalo novo i lijepo.

Toj planini mogli su da povjere svoje snove i tajne i da potraže u njoj tajne za kojima su čeznuli svi dječaci, za koji­ma čeznu svi dječaci svijeta.

Tražili su i pronalazili uvijek nešto novo, uvijek nešto ljepše. Od prvog proljetnog dana, od prve bijele visibabe i prvog glasa kukavice oni su bili u šumi. Pa i kasnije, kada su dozri­jevale divlje trešnje, jagode i maline. Ujesen i lješnici.

I tako sve dok se ne bi na planinu spustile ledene kiše i dok je ne bi obijelio snijeg. Tada su se i oni, kao i svi drugi živi stvorovi, povlačili da se zaklone od ledenih vjetrova i daha zime.

Oni nisu sreli u šumi ni patuljke, ni neobična stvoren­ja, oni ih nisu ni tražili. Otkrivali su sitne tajne i bilo im je to dovoljno.

Sreli su mnogobrojne zečeve.

Otkrili su špilje u kojima su živjele lisice i ne jedanput vidjeli ih kako bježe.

Znali su poljane gdje izlaze na pašu srne i srndaći.

O pticama su znali ponajviše.

One su ih svuda presretale, svuda se javljale, velike i male, čudne i neuhvatljive. A i oni su, opet, umjeli da ih ot­kriju tamo gdje ih nije bilo lako otkriti, da zavire u njihova gnijezda, da prate kako rastu i kako se vesele ptići kada su siti i kada im je toplo.

Poznavali su pećine u kojima su stanovali golubovi, sove i slijepi miševi.

Pronašli su mnogobrojne planinske izvore i pili tamo vodu zajedno s pticama i zvijerima, divili se brzim potocima i pjenušavim vodopadima.

Orlići su pištali, podizali glave, uplašeni i nemoćni.

– Moramo bježati odavde dok nije kasno – reče Damir.

– Zašto da bježimo?

– Zato što svakog časa može naići majka ovih goluždravih ptića.

– Ala si ti odjednom postao plašljivac – nasmija se nje­gov prijatelj. – Pa neka se sada pojavi, šta nam može ovdje na zemlji i u šumi?

I tek što to reče, nad stijenom se pojavi majka, ispusti krik pun straha i gnjeva. Kada se uvjeri da je gnijezdo praz­no, pojuri zemlji, tamo gdje su u travi ležali ptići, gdje su bili dječaci.

– Bježimo – uzviknu Damir.

Ali je već bilo isuviše kasno.

Razjarena majka ih napade i ne osta im ništa već da se brane, pa su se branili rukama zaklanjajući oči i glave, istovremeno su i bježali znajući da je to njihov jedini spas i jedina mogućnost da se zaklone od gnjeva razjarene maj­ke.

I pobjegli su.

Orlići su ostali i ostala je sa njima njihova majka, spremna da ih i dalje brani i štiti od svih neprijatelja, da za njihov život žrtvuje svoj život.

Ona sigurno nije dugo vjerovala da se opasnost neće ponoviti. Ali – dječaci su već bili daleko, oni se nisu zausta­vili tako lako, jer se i njima činilo da će se opet pojaviti razjarena ptica i da će opet morati da se brane i bore. Tek kada su se uvjerili da su u dobrom zaklonu šume, zastali su, zamoreni i još uvijek uplašeni.

– Dobro smo prošli – javi se prvi Damir. – Sretno smo prošli.

– Da, sretno smo prošli – pridruži se njegov prijatelj. – Pobjegli smo i to je sve.

– Pobjegli smo, ali smo zato ostali zdravi i čitavi.

– Ali orlići ostadoše. Žao mi je što bar jednog nisam ponio.

– Neka su ostali. Sada smo i mi zadovoljni, i orlići su zadovoljni, i njihova majka je zadovoljna.

– Neka bude kako ti kažeš. Ali ovo je i prvo i posljednje gnijezdo do koga sam se popeo.

Oni nisu znali mnogo o životu orlova i nisu znali da su prošli olako. Oni nisu znali kolika je ogromna ljubav majke; da su smjeli da se vrate i da odnekud iz prikrajka posmatraju, vidjeli bi mnogo i naučili mnogo.

Vidjeli bi kako se srećni orlići raduju što je opet po­red njih njihova majka, što može da ih zaštiti i odbrani.

Vidjeli bi kako je i ona srećna, kako ih miluje i tješi.

Jednog dana ti isti orlići krenuće na svoj prvi let i ta ista njihova majka naučiće ih prvim vještinama, naučiće ih kako će kružiti u plavom visu, kako će napadati i kako će se braniti.

Nije jednostavno postati snažan i neustrašiv.

Za to su potrebni mjeseci.

Za to su potrebne godine.

Ali orlići su mogli biti sasvim zadovoljni što će jed­nog dana postati i snažni i vješti i da će isto tako kao i svi orlovi slobodno krilati nebeskim prostorima, obrušavati se na zemlju i boriti.

Oni su imali majku koja ih je učila i koja je bila spremna da svoju ljubav, znanje i vještinu, prenese na dje­cu kao što to od orlovskog postanka rade sve majke.

Dječaci su znali malo.

Oni su se divili orlovima u letu, oni su ih viđali u šumi na stijenama, ali nikada nisu dospijevali da im se približe, da ih izbliza osmotre, jer su se oprezni orlovi uvijek podizali brzo i nestajali u šumi.

Posmatrali su i orla kako goni i napada plašljivog zeca. Ili kako odnosi kokoš iz dvorišta.

Da su znali više, sigurno bi zaobišli gnijezdo. Ali i oni su učili.

Toga dana dobili su još jednu pouku.

Pa ipak, oni nisu zbog toga bili ni mnogo zabrinuti ni mnogo nesrećni.

Njihove oči su tražile novo i na svakom koraku u šumi ponešto je zaokupljalo njihovu pažnju.

Ili krik nepoznate ptice.

Ili gakanje nevidljivog goluba.

Ili glavice zelembaća i guštera koji su izvirivali iz trave i paprati.

Ali toga dana baš kao da ih je posebno služila sreća. Pronašli su nešto što su dugo tražili a nisu mogli da pronađu i čemu su se naglo i neobično obradovali.

Otkrili su visoku bukvu u kojoj su se ko zna kada i ko zna odakle nastanile pčele. Vidjeli su ih kako odlijeću i dolijeću, kako donose medeni prah sa šarenih cvjetova, pokupljen po livadama i poljanama, negdje blizu ili negdje daleko.

Dugo su ih posmatrali.

Dugo su sjedili tu i odlučivali šta da urade. Bojali su se da još neko nije slučajno otkrio to što i oni, i da će se neko svakog časa pojaviti da ruši bukvu i da odnese med.

A to isto željeli su da učine i oni.

Ostalo im je samo da se vrate kući pa da sutradan zorom krenu u šumu i da ostvare svoj naum.

Imali su prijatelje koji su bili spremni da krenu s njima.

Nisu morali dugo da ih nagovaraju, jer takva srećna pustolovina ne pruža se nikome svakog dana.

Sutradan su bili na istom mjestu, pod istom bukvom, njih petorica, spremni da posijeku drvo, željni da što prije prihvate slatko medeno saće.

Sjekli su naizmjenično i naporno.

I trud im nije ostao uzaludan.

Drvo se zaljuljalo i palo.

Konačno, pobjeda je bila na domaku.

Ali jedno nisu znali, jedno su zaboravili, da ni pčele neće tako lako napustiti svoju kuću, da im neće tako lako prepustiti med koji su tako marljivo i tako dugo sakuplja­le.

I dogodilo se najgore.

Pčele se pobuniše, pojuriše napolje i najaviše svoju borbu zujanjem, koje je postajalo sve jače, sve opasnije.

Neko se sjeti da pčele bježe od dima.

Možda bi trebalo nešto zapaliti i tako ih zbuniti, tako ih otjerati.

Ali i za to je bilo već prekasno.

Pčele su se okupljale sa svih strana, one su već bile u velikom roju spremne da napadnu. I počeše napadati dječake, počeše da ih ujedaju neštedimice i uporno, njima osta samo da bježe.

Ali, ni bijeg im više nije pomogao.

Pčele su bile brže.

One su bile napadnute i one su bile spremne da se bore dok mogu i koliko mogu, da otjeraju svoje neprijatelje, da im pokažu da sa njima nije tako lako ratovati.

Gonile su dječake i roj je zujao oko njihovih glava upor­no i prijeteći.

– Upomoć! – vikali su. Ali kakva pomoć!

Otkud je mogla da im stiže pomoć? Planina je bila ravnodušna, a iz grmova, iz trave, možda su se smijali šumski stanovnici i govorili:

– Ovi su dobili ono što su tražili. Neka ovo dobro upam­te, neka se ovamo više nikada ne vrate.

Pčele su se ipak povukle iz boja.

Kad im se učinilo da su dječake otjerale daleko, ostale su u borbi samo one najljuće i najupornije. Pa čak i onda, kada su se i one povukle, dječacima se učinilo da ih gone i da neprestano čuju zujanje.

Kad su se zaustavili, nisu mogli jedan drugog da pre­poznaju. Počeše da traže krivca za sve što se dogodilo. Ali ga ne nađoše, jer su oni bili krivi, jer nisu poznavali ćud pčela, jer su mislili da će tako lako doći do meda.

Samo, njihova priča još nije bila završena.

Morali su da se vrate kućama onakvi kakvi su biji. Znali su da ih tamo čekaju pitanja i da će svi brzo doznati šta im se dogodilo.

Tako je i bilo.

Dugo vremena poslije toga zbijali su dječaci šale na nji­hov račun, dugo su morali da slušaju kako im dovikuju:

– Imate li meda? Hoćete li meda?

Sve se zaboravlja pa se i to zaboravilo, a naši poznanici su još mnogo puta lutali šumom i svoje najdraže i mnogobro­jne časove proveli tamo. Sticali su nove poznanike, nova znanja i nove pouke.

SAN

Toni je lutao šumom zavirujući u grmove i krošnje drveća, zaustavljajući se na poljima gdje su se smijale crvene jagode. Bio je pošao u lov, a od oružja je imao samo praćku.

Tako lutajući izbi iznenada na rub jedne poljane i vidje: na zemlji, opruženih krila, leži veliki orao.

"Mora da je mrtav ili ranjen", pomisli. "Inače ne bi ležao, na zemlji ovako nepomičan."

Za svaki slučaj zateže praćku i poče da mu prilazi oprez­no, korak po korak. Odjednom opazi kako orao diže glavu i ču kako ga doziva:

– Mališane, priđi bliže, ne boj se. Pomozi mi! Spasi me. Potrebna mi je pomoć...

Dječak se najprije začudi, oklijevajući da pođe dalje, a onda upita:

– Kakva ti je pomoć potrebna?

– Potrebna mi je voda koja otiče sa izvora ispod bijelog kamena, tamo na rubu poljane. Vidiš li kamen? Nije daleko. Donesi mi vode da se napijem i opet ću biti zdrav i jak.

Dječak se sažali i potrča. Zahvati brzo vodu u pregršt i donese je orlu. I gle čuda! Čim se napi vode, orao se podiže na noge i reče:

– Sad mogu da ti se odužim. Popni se na moja leđa, prenijeću te iznad šume. Želiš li da pogledaš kako izgleda zemlja iz visine?

– Želim – reče dječak. – Ali se bojim i moram brzo da se vratim kući.

– Možeš biti siguran, prijatelju. Ništa ti se ne može dogoditi na mojim krilima. Ona su široka i jaka. A kući ćeš stići na vrijeme, jer ću te ja sam odnijeti tamo.

Dječak je oklijevao još nekoliko časaka, a onda pristade i sjede na orlova leđa.

Orao se odmah podiže i začas dječak ugleda u dubini oštre vrškove jela, koji su izgledali kao koplja zabodena u nebo. Obuze ga strah i pomisli:

"Najbolje bi bilo da se odmah vratim. Zamutiće mi se u glavi od ovog leta."

A orao se penjao sve više i jurio sve brže, kao da je želio da odnese dječaka na samo Sunce.

Toni se još više uplaši i viknu:

– Neću dalje! Dosta je, dosta! Spusti me opet na zem­lju!

Ali umjesto da uspori let, orao se nasmija i reče: – Naivni dječače! Ti nećeš zadugo vidjeti svoju kuću. Prevario sam te i sad mogu da ti kažem kuda te nosim. Moj gospodar je duh šume. Živi u pećini i umrijeće ako mu ne donesem dječaka. Ostaćeš tamo pet godina. Onda ću te opet iznijeti i potražiti drugog dječaka. Šumski duh mora da ima u pećini dječaka, inače ne bi mogao da živi.

– Neću da me nosiš u pećinu! – viknu Toni. – Neću!

– Uzalud vičeš, mali. Moram da te odnesem. Čitav mjesec sam tražio dječaka.

Orao je brzo letio. Lako je nosio dječaka.

– Pogledaj još jednom nebo i sunce – reče mu. – Dugo nećeš imati prilike da ih gledaš. Pećina je blizu.

Dječak zatvori oči da ne vidi ništa i viknu: – Hoću kući! Mama, ne daj me! Ne daj me!

I tog časa se probudio, uplašen.

Tu u sobi oko njega bio je mrak. A on je ležao u krevetu i bio je srećan što leži i što je sve bilo samo san. Zbog toga i reče sam sebi:

– Nikada više neću ići u šumu sam.

TAJNA

U duboku, tamnu šumu, gdje miriše smola i vjetar huči u vršikama jela, jedan dječak, koga su zvali Ljiljan, dođe da bere jagode. Brao je lagano obilazeći sunčane poljane, slušao kako guče divlji golub i kako pjeva tetrijeb, gledao kako se visoko na grani umiva i dotjeruje zlatna kuna. On joj mahnu rukom umjesto pozdrava, a ona se nasmija i ispruži svoju šapu:

– Zdravo, mali goste! – reče mu. – Jesi li zadovoljan na našim poljanama?

– Zadovoljan sam, lijepa kuno. Ovdje je mnogo jago­da, nabraću punu korpu i ponijeti svojoj maloj sestri. Ona me nestrpljivo čeka kod kuće.

– Znam gdje rastu najveće i najslađe jagode! – reče opet kuna. – Dođi da ti pokažem. Neka one budu moj po­klon za tvoju sestricu.

I zlatna kuna skoči s grane na zemlju i pozva dječaka:

– Dođi za mnom, nije daleko.

Začas ga dovede u jednu dolinu koja je bila sva crve­na od jagoda krupnih kao lješnici. Dječak nije nikad vidio toli­ko jagoda na jednom mjestu i zahvalno pogleda gostopriml­jivu kunu.

– Sad beri! – reče mu ona. – I nemoj zaboraviti da poz­draviš sestru!

Dječak brzo spusti korpu na zemlju i poče brati, a kuna odskakuta sa poljane. Bijeli Ljiljan se još jednom okrenu i domahnu joj rukom.

Sunce se već popelo nad planinom, a on je još uvijek brao jagode u dolini. Ali najedanput ču kako neko nad dolinom, upravo tamo gdje se susreo sa kunom, plače. Oslušnu bolje i odmah poznade glas svoje prijateljice. Osta­vivši korpu na zemlju, potrča gore i brzo opazi kunu na jed­noj grani.

– Zašto plačeš? – upita je prilazeći.

– Zar ne vidiš da sam uhvaćena u zamku! – jedva izgovo­ri kuna. – Guši me žica, ne mogu da se maknem.

– A ko ti je postavio zamku? – upita Ljiljan.

– Lovci, mali moj prijatelju. Moja je koža skupocjena i topla. Pomozi mi, oslobodi me smrti, nećeš se kajati.

– Odmah ću se popeti – odgovori Ljiljan. – Bićeš opet slobodna.

On se brzo uspuza uz drvo, skinu zamku s kunina vra­ta i opet se spusti na zemlju.

– Hvala, prijatelju! – umiljavajući se oko dječaka poče da se zahvaljuje kuna. – Spasio si me od sigurne smrti. Na ovim istim poljanama lanjske godine mi je pala u zamku sestra.

– I niko je nije oslobodio?

– Niko. Lovci su je odnijeli i prodali.

– Žao mi je tvoje sestre – reče Ljiljan. – Žao mi je što se niko nije našao da je spase.

– Da ti sad pomognem brati jagode? – ponudi se kuna.

– Ja sam već nabrao. Kotarica je puna i odmah idem kudikamo me svi čekaju.

Ljiljan se oprosti sa svojom novom prijateljicom i krenu kroz šumu. Išao je lagano pjevajući, zadovoljan što je tako brzo nabrao jagode i što je spasao malu zlatnu kunu. Idući tako ožedni i odluči se da s puta skrene malo u stranu i potraži vode u nekom kamenjaru, gdje stijene imaju oblik posude i dugo zadržavaju kišnicu. Koračao je žurno po mekoj mahovi­ni i iglicama prosutim sa borova, ali vode nije našao. A bio je sve žedniji i žedniji.

– Bolje da se vratim, mogu zalutati – reče sam sebi i krenu nazad.

On nije znao da je već zalutao i da uzalud traži put. Na sve strane sretala ga je šuma, gluha i pusta, jednaka i polutamna. Samo ponekad bi zatreperilo lišće kao da se šuma sašaptava kuda će da odvede dječaka, a onda; daleko negdje, kriknula bi ptica i sve bi umuklo. Dječaku se učini da čuje nečije korake i uhvati ga strah.

Kad se umorio, sav očajan, sjede pod jedno drvo, naslo­ni glavu na koljena u zaplaka. Njegov plač je odjekivao u doli­ni i odjek mu odgovarao otud kao da još neko plače. I ko zna koliko bi tamo proveo da ne ču iznad sebe poznat glas:

– Šta je to, mali prijatelju? Šta se dogodilo?

Ljiljan podiže glavu i na grani opazi zlatnu kunu.

– Zalutao sam – reče joj on kroz plač. – Žedan sam i noge me bole. Nikad više neću vidjeti svoju kuću, nikad...

– Vidjećeš, ništa ne brini – reče mu kuna. – I napićeš se vode sa izvora gdje samo ptice piju, a naveče, kad se upale zvijezde, moje drugarice kune kolo vode. Nikad tamo nije stu­pila ljudska noga, ti ćeš biti naš prvi gost.

– I put ćeš mi pokazati? – obradovano skoči dječak i zah­valno pogleda kunu.

– I put... najkraći do tvoje kuće. Meni je u šumi sve poznato, a tebi ima da zahvalim što sam živa i zdrava, Pođimo najprije do izvora, a onda ćeš krenuti alje.

I kuna povede dječaka kroz šumu.

– Kako si saznala da sam zalutao? – upita Ljiljan koračajući iza kune, koja je tiho skakala s grane na granu.

– Došao mi u goste prijatelj golub i rekao: "Vidio sam u šumi dječaka koji je zalutao pa sad sjedi i plače..." – "Danas je u šumi bio samo jedan dječak", kažem ja, i pođoh da te potražim...

I kuna povede dječaka kroz šumu, do pravog puta, i reče mu:

– Eto, sad možeš ići. Sada više ne možeš zalutati.

– Hvala ti – reče dječak.

– Dođi opet. Potraži me tamo gdje smo se sreli – pozva ga kuna.

– Doći ću, doći ću, sigurno – obeća dječak.

Tako se i rastadoše.

Da li su se i kada su se ponovo sreli – to se ne zna.

JABUKA

U našem voćaru, usamljena među šljivama, širila je svo­ju krošnju mlada jabuka petrovača. U proljeće se kitila cr­venkastim grozdovima cvjetova, a već u po ljeta darivala nas krupnim, slatkim plodom. Daleko unaokolo nije bilo takve jabuke.

Mene je jabuka privlačila uvijek više od svih voćaka. U proljeće, čim bi se rascvjetala, dolazio sam pod njenu krošnju i dugo, dugo sjedio u travi, udišući opojan miris cvata. Iznad glave su mi zujale pčele, a s grana su kao sniježne pahuljice padale lake latice cvijeta. Znao sam da mi ostaju u kosi i ni­sam ih skidao. A kad bi se cvat potpuno okrunio i zametnuo plod, meni je postajalo žao što ga više nema, što je moja jabu­ka postala ružnija, bez bijelog, sniježnog pokrivača, koga ne topi sunce.

Čim bi jabuke okrupnjale i čim bi se grane počele povi­jati zemlji, započinjao je oko jabuke lov. Voćaru su se prik­radale grupice dječaka, oni su preskakali plotove, navaljivali na jabuke i zbog toga je ne jedanput dolazilo do malih bitaka. Ja sam sa svojom braćom i rođacima (a bilo nas je podosta) organizovao odbranu jabuke, postavljao straže i zasjede kao u pravom ratu. Pa kad bi tuđi dječaci pošli u napad, mi bismo se podigli iz svojih zaklona i kao pravi ratnici pojurili na njih. Oni su najčešće uzmicali ne prihvatajući borbu, bježeći bez­glavo preko plotova a mi, opet, nismo smjeli daleko da ih go­nimo – na svome smo bili jači i sigurniji. Ali se događalo i obrnuto – da napadači prihvate bitku. A događalo se to gotovo uvijek kad se među njima nalazio Fehim Dedić koga smo krat­ko zvali Feđa.

On je bio poznat kao prznica i kavgadžija. Tukao se za sitnice, zadirkivao druge dječake i kao kobac drsko i smiono upadao u tuđe voćare i bašte, ne plašeći se ničega. I tako je pod njegov nišan padala svake godine i moja jabuka. Dolazio je sam, a ponekad s grupom dječaka koje je predvodio kao harambaša. Oni su pod njegovom komandom postajali smioniji, odvažniji i nisu bezglavo uzmicali kad bi se pojavila moja grupa već su prihvatali bitku i pod jabukom je započinjao pravi krkljanac. Valjali smo se po travi, čupali i udarali sve dok ne bismo malaksali, ili dok ne bi neko od naših ukućana, privučen vikom, dotrčao da nas razvadi i rastjera. Feđa je tek tada bježao sa svojim pomagačima, ali ne daleko. Okupljali su se brzo da prkose i da nam dovikuju:

– Ovamo, kukavice, da nastavimo bitku! A mi smo odgovarali:

– Otimači! Bježite dok nismo došli tamo!

– Dođite, mi vas čekamo – odgovarao je u ime svih Feđa.

Tako smo se dugo nadvikivali i na kraju, nepomireni, razjurili.

Znao sam pouzdano da Feđa i noću, sam ili sa druš­tvom, dolazi u pohode našoj jabuci i odlučio sam da mu prire­dim klopku. A kakvu, odmah ćete doznati:

Jedan dosta težak odsječak drveta donio sam i postavio na granu jabuke, tek toliko da se drži. Za odsječak sam vezao konop, spustio na zemlju i kroz travu, u krugu, proveo oko čitave jabuke. Ko god bi pokušao da priđe morao bi zapeti za konop i srušiti drvo postavljeno na grani. Dvije večeri uza­stopce uzalud sam postavljao zamku i skidao je rano ujutro da otac ili kogod od ukućana ne bi štogod primijetili. Ali, treće večeri dogodilo se ono što sam očekivao, i još više, što nisam očekivao i zbog čega sam morao da se kajem.

Mrak se spustio na zemlju. U našoj kući su upravo večerali kad je tišinu raskinuo nečiji krik u voćaru:

– Šta je to? – priskočivši brzo prozoru, upitao je otac.

– Da nije pseto koga ujelo? – upitala je moja majka. Otac je istrčao iz kuće, majka je stajala pored prozora a ja sam još uvijek nepomično sjedio na svome mjestu. Ja sam jedini znao šta se dogodilo. Ali sam šutio. Umjesto radosti koju sam očekivao, osjetio sam strah. Odjednom sam pomis­lio:

"Ako ga je klada ubila?"

Obuzela me je drhtavica koju nisam mogao prikriti i majka me je upitala:

– Šta je tebi? Jesi li se prepao?

– Nisam – slagao sam i s teškim naporom ustao. Otac je uveo Feđu koji je plakao i drhtao kao i ja.

– Ko je ono namjestio? – bilo je prvo pitanje koje je po­stavio otac.

Niko nije odgovorio.

– Ko je, pitam? – ponovio je otac.

Shvatio sam da moram kazati, i kazao sam, tiho:

– Ja sam postavio.

– A zašto? – nastavio je da ispituje.

– On je krao naše jabuke.

Otac me je nekoliko časaka uporno gledao a onda opet progovorio:

– A znaš li da je on mogao ostati na mjestu mrtav? Znaš li to?

– Znam – promucao sam i tek tada sam postao potpuno svjestan šta sam mogao učiniti. Imao sam sreću i ja i Feđa. Drvo je palo u travu pred njegove noge, ali on je ostao nepovrijeđen. Samo se uplašio pa od straha nije mogao ni da bježi.

Otac mi je prišao i, dodirnuvši prstima moju bradu, po­digao mi glavu.

"Sad će me tući", pomislio sam, "nema mi spasa."

A on, kao da je pogodio šta mislim u tom času, reče:

– Neću te tući, ne boj se. Sam vidiš šta si učinio i šta si mogao učiniti. Ljudski život je skuplji od svih jabuka na svi­jetu. Upamti to dobro.

Došla je i Feđina mati. Kad je saznala šta se dogodilo, ona je navalila na sina, spremna da ga bije.

– Propalico! – vikala je. – Tako ti mene sramotiš! Još nisi dobio što bi trebalo da dobiješ. Ali platićeš ti meni sve ovo, platićeš!

Ja sam već bio oprostio sve uvrede koje mi je Feđa na­nio. Ja sam bio radostan što se ipak nije dogodilo ništa strašno i bio sam neobično zahvalan ocu što je smirio Feđinu majku. Zajedno su otišli kući i uskoro je događaj pod jabukom bio potpuno zaboravljen.

Ja sam ipak dugo, dugo osjećao kajanje.

Ja i Feđa smo postali dobri prijatelji. Zajedno smo dola­zili pod jabuku i u proljeće, kad je cvjetala, i ljeti kad se na granama, pod naletom povjetarca, njihao sladak plod.

__________________________________

AHMET HROMADŽIĆ je rođen 11. 10. 1923. godine u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu, a građansku školu u Bosanskom Petrovcu. Srednju tehničku školu učio je u Sarajevu i Zagrebu, a Višu pedagošku u Sarajevu.

Jednom je zapisao da su njegovi pismeni sastavi u školi bili i njegovi prvi literarni radovi, a u stvari je počeo pisati kao novinar Oslobođenja, 1944. godine. U početku je pisao priče, a prvu knjigu, roman Labudova poljana, objavio je 1952. godine u Sarajevu. Piše za djecu i odrasle, ali njegov pretežni opus pripada dječijoj literaturi i podneblju njegovog zavičaja, Krajine. Iz tog opusa najzapaženije su mu i najpopularnije knjige: Patuljak vam priča, Patuljak iz Zaboravljene Zemlje i Okamenjeni vukovi. Bavio se i književnom kritikom, a najveći dio radnog vijeka proveo je u izdavačkoj djelatnosti.

Radio je u Oslobođenju kao saradnik i urednik, zatim kao urednik lista Krajina u Bihaću i glavni urednik omladinskog časopisa Zora u Sarajevu.

Izdavačkom djelatnošću počeo se baviti u Narodnoj prosvjeti u Sarajevu, gdje je pokrenuo biblioteku Lastavica, čiji je urednik ostao i u izdavačkoj kući Veselin Masleša, U Masleši je radio i kao generalni direktor sve do penzionisanja.

Za svoj rad dobio je brojne nagrade, priznanja i odlikovanja. Umro je u Sarajevu 2002. godine.