Ahmet Hromadžić - Okamenjeni vukovi

Ahmet Hromadžić - Okamenjeni vukovi

Ima jedna planina. Ima jedno jezero na toj planini a na obali jezera visoka stijena. Na stijeni šest okamenjenih vukova. Ogledaju se u vodi – danju kad je nebo čisto, kad prži sunce i noću kad gore zvijezde.
Nekad ih sakrivaju oblaci.
Nekad ih sakrivaju magle.
Kad nema ni oblaka ni magle, krije ih šuma.

Staza do njih nema, ni puteva nema, i oni koji krenu da traže okamenjene vukove neće ih lako naći. Moraće dugo, dugo da lutaju šumom gdje žive medvjedi, divlje mačke, gdje caruju orlovi, gdje iz svakog grma, iz svake krošnje vrebaju nečije oči. Možda će stići do vrha planine. Možda neće. Ali oni koji stignu, oni koji ostanu uporni, biće nagrađeni ljepotom. I neće se pokajati što ih je u tamnu i nepoznatu planinu povukla priča o okamenjenim vukovima. Nema mnogo takvih junaka koji su savladali sve za­preke i stigli do obale jezera, koji se mogu zakleti i reći:
– Okamenjeni vukovi su još uvijek tamo. Istinita je priča o njima.

Mnogo je više onih koji ne žele da se penju do vrha planine, da se izlažu opasnostima, pa tvrde da je priča o vukovima izmišljena. A najviše je onih koji kažu:
– Priča je priča. Ona mora biti zanimljiva i lijepa, a ako je u njoj nešto i izmišljeno, zar je to važno? Zaista, zar je to važno? Počnimo zato pravu priču...

To je bilo njegovo prvo proljeće. On još nije bio stasit srndać. On je bio bezbrižno malo jare, koje se nije odvajalo od majke. Spavao je pored nje, igrao se na domaku njenog oka, skakutao pored nje kad su odlazili na planinske livade pune cvijeća, meke i mirisne trave. Ili, prosto u šetnju. Imali su prijatno prebivalište pod krošnjom divlje loze, i ispod dotrajalih zidova stare i zaboravljene tvrđave. Nekad tu, vjerovatno, nije ni bilo šume. Bilo je golo brdo i na brdu tvrđava iz koje su ratnici na dobrim konjima i u teškim oklopima odlazili u bojeve i oko koje su se, ko zna koliko puta, vodile bitke. Možda je u jednoj takvoj bici razorena i spaljena, ali pošto to za našu priču nije nimalo važno, nećemo ni ispitivati kako se to dogodilo i kad se dogodilo. Moramo, ipak, kazati da je ispod brda izvirala voda i otjecala potokom niz planinu i da je zbog vode mnogobrojno šumsko stanovništvo naseljavalo čitav kraj oko tvrđave. Izvoru i potoku prikradali su se pojedinačno i u čoporima vukovi da piju vodu ili da traže plijen. Isto tako, oprezno, prikradale su se i lukave lije, a ljeti, kad bi upeklo sunce, dolijetala su čitava jata ptica da se rashlade i okupaju u potoku. Dolazile su tu plašljive srne i najljepši srndaći, a iznad planine u modrom visu od jutra do mraka stražarili su ili orlovi, ili jastrebovi. I, ko zna, koliko se tu nesreća dogodilo. Koliko je žrtava palo. O tome bi mogla da nam ispriča samo planina. Ali, ona dobro čuva svoje tajne i mi nikad nećemo doznati sve, mi možemo doznati samo ponešto. Ostavimo zato da ona i dalje čuva svoje tajne i vratimo se našem malom junaku koji je tek počeo da uči ško­lu i još nije ni slutio kakva ga iskušenja očekuju u njegovom životu i njegovoj rodnoj planini.

Njegova majka kao i sve majke na svijetu neprestano je na njega pazila i često ga opominjala:

– To je zabranjeno jelo.
– To je otrovno jelo.
– Ne približavaj se vodi, ugušićeš se.
– Čuvaj se! Pazi!

To proljeće u šumi nije bilo nimalo neobično. Ponekad su padale kratkotrajne i tople kiše. Ponekad je duvao vjetar razvigorac.

Ponekad, opet, crni oblaci su se spuštali do samih vrškova jela i započinjala je strahovita oluja. Čitava pla­nina se tada tresla i nigdje u njoj nije bilo ni sigurno, ni spokojno. Vjetar je izvaljivao iz zemlje čitava stabla, otkidao grane, pucali su gromovi i prijeteće bljeskale munje. I sve što bi se u šumi živo zateklo, drhtalo je. Opasnost je bila podjednaka za sve i u čitavoj planini nije se mogao čuti ni glas divlje zvijeri, ni glas ptice. Tek kad bi se oluja stišala i sunce ponovo počelo da izviruje, oživjela bi i planina, a iz rupâ, pećinâ i mnogobrojnih drugih skloništa izvlačili su se šumski stanovnici.

Ali, srećom, oluje nisu bile česte. Više je bilo onih divnih proljećnih dana kad se pla­nina punila glasovima i šumovima, kad je bila puna mi­risa i veselja.

Naš prijatelj je rastao i provodio svoje proljeće ugo­dno i veselo, jer je njegova majka bila dobra, jer je činila sve da njemu bude dobro. On još nije znao ni ko mu je prijatelj, ni ko mu je neprijatelj. On nije znao da opasnost vreba na svakom koraku i da u šumi vlada zakon jačeg. Ali, majka je sve znala. I podučavala ga je polako i strpljivo. Imao je najprije da savlada jezik svog roda, jezik srna, ali sâmo to nije bilo dovoljno. Morao je da upozna ćudi šume. Morao je da upozna glasove mnogobrojnih životinja, govor ptica, naročito onih koje su podizale uzbunu kad bi se u blizini pojavio kakav opasan, nepoželjan stvor. Tako je i saznao da planina ima svoje stražare, prikrivene u krošnjama drveća, u grmovima i travi, stražare koji sve prate i sve vide.

Prvih dana, dok je bio nejačak i dok je provodio vrijeme samo u skloništu pod lozom, njegova majka se gotovo i nije odmarala. Ona je neprestano osluškivala glasove i šumove u planini, često mu davala znak da ostane miran i izlazila iz skloništa da osmotri okolinu i preduhitri neprijatelja ako se pojavi. Ponekad se vraćala umirena. Ponekad se vraćala uplašena i tada su oboje dugo, dugo, bez glasa i pokreta morali da čekaju dok opasnost ne mine.

Ponekad, opet, kad bi se neprijatelj pojavio sasvim blizu, služila se njegova majka varkom i upuštala se u opasnu igru. Znala je: ako neprijatelj otkrije njihovo sklonište, njeno dijete koje još nije moglo čestito ni da hoda, a kamoli da trči i bježi, biće izgubljeno. U takvoj situaciji imala je samo jedan izbor: da se sama otkrije, da prevari neprijatelja i odmami ga daleko od njihovog skloništa. I činila je upravo to. U planini je tada započinjala smrto­nosna igra i trka kojoj se ishod nikad nije mogao znati, kao što se nije moglo znati ni koliko će trajati. Zavisilo je sve od toga kakvog je neprijatelja srna zavodila, pred kakvim neprijateljem bježala. Najčešće su to bili vukovi ili lisice. Ponekad divlje mačke. Ponekad i psi lutalice.

Nije teško pogoditi kako se osjećao naš mališan dok je čekao da mu se majka vrati. Nimalo ugodno, zar ne? Ali, ako bismo samo to kazali, ne bismo kazali goto­vo ništa. Jer njegova majka je mogla i da se ne vrati. A moglo je da se dogodi i nešto drugo. Mogao je da se pojavi i novi neprijatelj, i da ga jednostavno ščepa i odnese. Ko zna, šta još nije moglo da se dogodi?

Plašio se svega. Lahora lišća koji je mogla da izazove najmanja ptica. Šušnja u travi, koju je mogao da poljulja ili gušter ili zelembać ili kakav veliki bumbar. Činilo mu se da se svi, i najljući neprijatelji, okupljaju oko njegova skloništa i da će ga odjednom napasti. Činilo mu se da ga iza svakog stabla, iz svakog grma, iz svake krošnje i lista motre nečije oči. A on, niti je smio da se pomakne, niti je smio da pusti glas. Drhtao je od straha kao suva trska na vjetru. Plakao je nečujno.

Ipak se sve završavalo srećno. Majka se vraćala umorna i zabrinuta. Ali, čim bi vidjela da je njeno dijete živo i nepovrijeđeno, zaboravljala je na umor i na sve, osim njega. Tada ga je dugo i nježno milovala. Tada ga je dugo ljubila, i on je sad plakao ne od str­aha, već od sreće. Imao je dobru majku. Imao je plemenitu majku.

On je već znao: kad je majka pored njega, njemu se ne može i ne smije ništa dogoditi. I nikako nije mogao da shvati, zašto ih ne puste na miru. Pa, oni nikoga nisu ni uznemiravali, ni napadali. Oni su živjeli povučeno u svom skrovištu, i nikom nisu smetali. Dolazile su im u posjetu samo sitne ptice, dolazili su i veseli leptirovi koji su pokušavali da se igraju sa njim i on sa njima.

Tih dana živio je u skloništu i njegov otac, stasit srndać, koji je imao čvrste i oštre rogove. Ali, on se tu osjećao kao gost, i nije bio naročito ljubazan ni prema svom djetetu, ni prema njegovoj majci. Često je odlazio nekud, skitao šumom i vraćao se, ljut i umoran. Pod lozom je gotovo neprestano spavao, ne dozvoljavajući da ga uznemiravaju i bude. Kad se činilo da je otac dobre volje, mališan mu je prilazio s namjerom da se i sa njim malo poigra i zabavi. Ali bez obzira na sve nestašluke koje bi izvodio i zbog kojih ga je majka uvijek darivala poljupcem, otac je ostajao hladan i nepokretan. Tek ponekad bi se udostojio da ga pomiluje, i to je bilo sve.

Nisu dugo ni ostali zajedno. Jednom je otac otišao, i više se nije vratio. Šta se sa njim dogodilo, on nikad nije saznao. Da li je odlutao nekud daleko, daleko, ili je postao žrtva grabljive zvijeri, ostala je zauvijek tajna. Kad su mališanu noge ojačale, kad je počeo da trči i skače, i majka je počela da ga vodi sa sobom na pašnjak. Odlazili su tamo navečer, pred zalazak sunca, kad se šuma smirivala. Odlazili su tamo u osvit dana, kad se šuma budila iz noćnog sna ptičjom pjesmom i stotinama drugih znanih i neznanih glasova.

To su bili njegovi najveseliji časovi, jer je tamo na bujnim i svijetlim planinskim livadama pronašao svoje vršnjake i prvi put je, zapravo, počeo da se igra. Kao što je njegova majka dovodila njega, tako su i druge majke dovodile svoju djecu i puštale ih da se do mile volje naskaču i zabave. A djeci, kao što je poznato, nije potrebno mnogo ni da se upoznaju, ni da započnu igru. Prostora je bilo dovoljno. Trava je bila meka i puna mirisa. Poslije igre čekao ih je odmor. Pa, šta su mogli više da zažele?

Jurili su mali srndaći i male srne jedni druge, valjali se i sakrivali u travi, izvodili su sto i jednu vragoliju. Ponekad bi izbila svađa. Tada su odlazili majkama da im se požale, ili bi majke dolazile da ih razvade i po­mire. Tako su njihove svađe uvijek bile kratkotrajne i uvijek su se razilazili kao dobri prijatelji.

I tu, na livadama, majke nisu ni jednog časa ispu­štale iz vida svoju djecu. Jer, opasnost je i tu neprestano vrebala. Nikad se nije moglo znati, kakav se neprijatelj prikrada kroz guste čestare, ili kroz travu, jesu li sa pla­ninskih visova krenuli u lov mrki orlovi. I čim bi osjetile i najmanju opasnost, majke su podizale uzbunu. Žurno su kupile svoju djecu i prekidale pašu. Ponekad je to bilo samo oprezno povlačenje u šumu, i zaklone, bez velike žurbe. Ponekad se, opet, uzbuna pretvarala u strašnu trku kroz šumu, u jurnjavu koju nije bilo lako izdržati. To su bili teški ispiti za male srne i srndaće. Ali, to su bili, istovremeno, i dobri ispiti, dobra škola.

Ahmet Hromadžić - Okamenjeni vukovi - verzija 2

___________________________________

AHMET HROMADŽIĆ je rođen 11. 10. 1923. godine u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu, a građansku školu u Bosanskom Petrovcu. Srednju tehničku školu učio je u Sarajevu i Zagrebu, a Višu pedagošku u Sarajevu.

Jednom je zapisao da su njegovi pismeni sastavi u školi bili i njegovi prvi literarni radovi, a u stvari je počeo pisati kao novinar Oslobođenja, 1944. godine. U početku je pisao priče, a prvu knjigu, roman Labudova poljana, objavio je 1952. godine u Sarajevu. Piše za djecu i odrasle, ali njegov pretežni opus pripada dječijoj literaturi i podneblju njegovog zavičaja, Krajine. Iz tog opusa najzapaženije su mu i najpopularnije knjige: Patuljak vam priča, Patuljak iz Zaboravljene Zemlje i Okamenjeni vukovi. Bavio se i književnom kritikom, a najveći dio radnog vijeka proveo je u izdavačkoj djelatnosti.

Radio je u Oslobođenju kao saradnik i urednik, zatim kao urednik lista Krajina u Bihaću i glavni urednik omladinskog časopisa Zora u Sarajevu. Izdavačkom djelatnošću počeo se baviti u Narodnoj prosvjeti u Sarajevu, gdje je pokrenuo biblioteku Lastavica, čiji je urednik ostao i u izdavačkoj kući Veselin Masleša, U Masleši je radio i kao generalni direktor sve do penzionisanja.

Za svoj rad dobio je brojne nagrade, priznanja i odlikovanja. Umro je u Sarajevu 2002. godine