Alber Kami - Stranac

Alber Kami - Stranac

Albert Camus - Stranac

Književna vrsta - Moderni roman lika

Mjesto radnje - Alžir

Kompozicija djela - Roman se sastoji od 2 dijela

1. dio - 6 poglavlja
2. dio - 5 poglavlja

Kratki sadržaj - Radnja romana događa se u Alžiru. Glavni junak je mali namještnik Mersault, mladić s banalnim životom bezbroja malih, beznačajnih ljudi. Roman Stranac je roman o ljudskoj egzistenciji, o njemu se govori o čovekovoj usamljenosti, otuđenosti, besmislu, i apsurdu života. Roman se zato i zove stranac što je Mersault stranac društvu, a društvo njemu. U romanu se javljaju misli koje kazuju koliko je apsurdan položaj čoveka u svetu jer ma šta radio rezultat je isti: kao ona misao gde kaže da ako čovek ide lagano po suncu dobiće sunčanicu-umreće, ako ide suviše brzo oznoji se i umire. Znači izlaza iz pojedinih zemaljskih situacija nema. 

Mersault oseća da u svetu gde živi ne može da utiče na svet i da ga menja. On samo može da napravi izbor od onoga šta mu se u životu nudi, odnosno izbor po svome ponašanju ne menjajući ni sebe ni svet. Postavlja se pitanje nehotičnog ubistva Arapina, da li čovek ima pravo da drugom čoveku oduzme život, i da li sud ima pravo i društvo da Mersaultu oduzmu žvot. U ime koje pravde se nekome život oduzima? Kakva je to pravda ako isto tako postupaš zločinački, kao i sam zločinac? Mersaultu se sudi ustvari za bezosećajnost i indiferentnost u njegovom ponašanju na sudu. Postavlja se pitanje da li je on zaista bezosećajan čovek ili je čovek koji oseća ali ne ispoljava osećanja? Da nije počinio ubistvo za koje mu se sudi, društvo ga ne bi žigosalo, niti bi mu sudilo za njegove moralne osobine, kao što mu inače sude za bezosećajnost. U romanu Kami neguje novinarski stil, sabijenu misao i rečenicu a roman kao takav nudi više različitih poruka: Mersault poseduje unutrašnje bogatstvo i do toga samoga dolazi na kraju romana u razgovoru sa sveštenikom (prvi put sam sebe ispoljio, pokazao emocije). U tom razgovoru pada u afekat jer mu smeta popova briga za njegovu dušu i on doživl;java pravi moralni preobražaj, pravu katarzu, kad ubacuje popa i celokupno licemerje građanskog sveta i religije kojima taj Bog pripada. On pokazuje da veoma misli i da je vezan za zemlju i zemaljski život primedbom da ne vodi brigu o Bogu i duši.

Odbacujući laž građanskog sveta i religije u tom afektnom ponašanju, dolazi do osećaja slobode baš zato što se oslobodio pripadnosti društva koje je odbacio kao što je ono odbacilo njega. Mersault voli svoju majku jer je prva rečenica: - Danas je mama umrla, ali ujedno beži od nje. Postavlja se pitanje ako je on od detinjstva sve neosetljiviji i hladniji, nije li to i krivica njegove majke, koja je ćutala, nije sa njim govorila, pratila ga pogledom te nije umela da mu da neophodnu toplinu. Nesumnjivo da njegova majka koja je rano izgubila Mersaultovog oca, svojim nespretnim stavom prema sinu doprinosi razdvajanju njegove ličnosti te se on priklonio liniji manjeg otpora, pobegavši u neku ravnodušnost i skučenost. Ako je Mersault kriv, onda nije kriv za ono zašto mu sudi društvo nego je kriv pred samim sobom, za svoje povlačenje pred životom. Dugi zatvorski dani odvajaju Mersaulta od životne svakodnevnice i okreću ga ka unutrašnjem životu, a da bi on u svojevrsnoj pobuni (sukobu sa popom) otkrio ono što je u njemu godinama bilo zakopano. Nesumnjivo je da je taj sukob najbolniji događaj u njegovom životu, dramatičniji od ubistva Arapina, jer ovde Merso dostiže najviši i najveći mogući stepen svog emocijalnog ispoljavanja.Do toga dolazi jer je razdražen i izazvan upornošću da će se moliti Bogu za njega što izaziva eksploziju besa Mersault koji je okrenut životu a ne nebu. Svoj gnev je izlio na popa, a to se odnosi na društvo, svet dvoličnog morala koji ga je prvo sudio, pa žalio i molio za njega. U tim trenucima u ćeliji misli na majku i tada shvata zašto je ona na kraju života našla verenika i upustila se u igru počinjanja života. On se u zatvoru nalazi i u istoj situaciji kao majka u domu. Oko nje se gase životi, osetila blizinu smrti i oslobađanje i spremnost da sve ponovo iznova preživi.Sukob sa popom je i njegov prvi znak identifikacije sa majkom: I ona se u tome domu koji liči na zatvor borila protiv smrti i usamljenosti. Sada je Mersault mogao da razume zašto se majka igrala vereništva i da je ona to doživela u odnosu na društvo kao i ona sada kao oslobađanje od društva i pobunu protiv njega. Zato je Mersault smtrao da niko nema prava da plače za njom jer je u domu doživela oslobođenje kao i on u zatvoru.

U tri dramatična trenutka kada se Mersault nalazi u presudnoj situaciji u sećanju mu se pojavljuje slika majke, sećanja ne nju poklapa se svaki put sa bezizlaznošću situacije u kojoj se nalazi. Prvi trenutak je sahrana, drugi je pre zločina na plaži, a treći je nakon petomesečnog boravka u zatvoru kada mu se u sećanju javlja lik majke.

Nerazmršen odnos Mersoa i majke ogleda se i u situaciji kada je čuo komšiju Salamana da plače za psom, a on nije za majkom. On je mislio na majku po asocijaciji sličnosti situacija odnosno gubitka nekog dragog. Na jednom mestu Merso kaže: - Svakako majku sam mnogo voleo, ali to ništa ne znači. Sva zdrava ljudska bića priželjkuju manje - više smrt onih koje vole. Tu se oseća njegov apsurdan odnos prema majci. Ako se posmatraju odnosi koje Merso uspostavlja sa okolinom, vidi se da ih karakterišu ravnodušnost, skučenost, on ne preduzima inicijativu već odgovara na tuđu inicijativu. Jedna zona ličnosti, oblast Mersaultovih osećanja stalno je potisnuta. Mersaultov društveni razvoj je nekada bio prekinut, napustio je studije bez razloga i on je čovek koji je izgubio osnovni životni impuls sa isticanjem, prirodnom željom za uvažavanje. Nesvesno pruža otpor vidrom izraženih emocija, miran, ćutljiv je u dobrim odnosima sa drugim ličnostima. On je u društvu miran, ali neizbegava ljude koji ga cene. Mersault samo nije inicijator i neće sam prvi preduzeti, ali prihvata kada drugi preduzmu.

_______________

Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom:

Danas je majka umrla. Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka – oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojom Mersault putuje na pokop majke, mir koji u njemu učestvuje, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život.  Za uobičajnog izleta u okolici grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. On i njegov prijatelj Raymond potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mersault pištoljem ubija tog Arapina.

Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih događaja osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Kamijevog junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, niti želi da se spasi. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti.  Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od života, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.

________________

Analiza likova

Mersault - Sitni bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traži, i koji priznaje drugima pravo da rade što žele. Otuđio se od majke. Nakon majčine sahrane započinje vezu s Marijom. Ona hoće da se oni vjenčaju no njemu je svejedno. On je ravnodušan, nezainteresiran, za sve mu je svejedno.  Prepustio se životu. Ništa ne poduzima da bi bolje živio. Ubija Arapa te mu sude za to ubojstvo. Na suđenju je nezainteresiran, kao da se to njega ne tiče.

Otuđenje – alijenacija od majke:
Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće posjećivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.

Besmislenost - Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi živjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo svejedno hoću li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini života, jer će, naravno, u oba slučaja drugi ljudi i druge žene i dalje živjeti i to na tisuće godina. Zaista, ništa nije jasnije od toga...

Cinizam (nakon majčine smrti) - ... uostalom, nisam se imao zbog čega ispričati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi sućut. Vjerojatno će to učiniti prekosutra, kada budem u crnini.  Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit će to nešto svršeno i sve će poprimiti službeniji izraz.

Da li je Mersault dočekao pomilovanje ili je pogubljen, ne zna se. Ostavljeno je čitaocu da sam zaključi. Da li će živeti otuđen od svih u nekom zatvoru, godinama čekajući dan svoje smrti ili će ga ubiti oni koji su mu sudili, svejedno je. To bude isto, jer on je svoj život svakako završio, ne onda kada je ubio Arapina, već onog trenutka kada je sve što misli rekao svešteniku i kada je postao svestan sebe.

On je stranac čitavom svetu, jer prihvata, da život jeste jednostavan i ne komplikuje ga bez nekog cilja. Svi ljudi negde u sebi imaju potrebu da budu voljeni. Ako im još u detinjstvu ta potreba ne bude ispunjena, onda im je zaista svejedno šta ih čeka u životu. Svojim prilagođavanjem situacijama, ostaju stranci ostalim ljudima i tu pomoći nema. Neće ih nikada shvatiti i prihvatiti. Privićiće se na sve u svojoj potrazi. Čini se da čovek zaista može i u "sanduku" da živi.

Raymond Sintes - Onizak, plećat, ima boksački nos. Najbolji Mersaultov prijatelj.  Uvijek je besprijekorno obučen. Živio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je varala. Mersault je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se je sa njezinim bratom.

Salaman - Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao neku kožnu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i pas živjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i žute rijetke dlake. Svakog dana starac je psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utučen i sve je pretražio da bi ga našao.

Marija - Mersaultova prijateljica. Bivša daktilografkinja u njegovom uredu.  Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Želi se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suđenju.

Perez - Nosio je sešir okrugla tulca i širkoga oboda, odijelo kojem su hlače padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijaše premalena za njegovu košulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove sijede i prilično nježne kose virile su čudne, klempave i nepravilne uši kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu.

Ostali likovi
Celeste - Mersaultova mama
Emanuel - Nadstojnik i upravitelj doma za starce
Vratar doma
Mason i njegova žena
Vlasnica restorana u kojem se Mersault hrani

Mišljenje o djelu - Stranac sadrži priču o čovjeku koji se našao u situaciji zločinca i osuđenika na smrt, a da ništa od toga ne shvaća. Odnosno, on je izgubljen, živi u svom svijetu, a za druge ne brine što me se posebno dojmilo, kao i odgovori na pitanja: Što je život? Što je svijet? - Život i svijet su apsurdni: apsurd proizlazi iz sukoba između iracionalnosti i nostalgije za smislom i skladom. Međutim, mi ipak živimo, mislimo da postoji neki interes da živimo. Jedno privilegirano iskustvo ipak otkriva vrijednost: to je pobuna, a upravo tu vrijednost Mersault nije želio iskoristiti što je veoma čudno. Ljudi žive u apsurdu, u kugi, dok se Mersault u potpunosti slagao s tim negativnim smislom života.

Odnosno, djelo mi se svidjelo, jer pisac svojim bojama oslikava opštu zajedničku situaciju svih ljudi, osvijetljenje koje on baca na događaje obasjava svakog od nas pojedinačno. Kao i sreća život je varljiv. Jer tako je malo potrebno da budemo sretni, a tako često nam to malo nedostaje. Zato smatram da je Cami ovim romanom pružio okrutnu, ali istinitu sliku o čovjekovom položaju u svijetu.

Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni...

__________________________________

Alber Kami - Stranac

Polazni ulomak - Čekao sam. Obrazi su mi gorjeli od sunca i osjećao sam kako mi se kapljice znoja skupljaju u obrvama. Sunce je peklo isto onako kao i onoga dana kad smo pokopali mamu i, isto onako kao i onda, najviše me boljelo čelo i sve su mi žile na njemu u isti mah damarale ispod kože. Zbog toga žara koji više nisam mogao podnositi, koraknuo sam naprijed. Znao sam da je to glupo, da se neću izbaviti od sunca ako se pomaknem za jedan korak. Ipak, prešao sam jedan korak, samo jedan korak. A tada, ne pridižući se, Arapin izvadi nož i pokaza mi ga na suncu. Svjetlo sijevnu na čeliku i kao da me duga svjetlucava oštrica pogodi u čelo. U isti mah znoj nakupljen u obrvama poteče mi odjednom niz kapke i zastre ih mlakim i gustim velom. Taj zastor od suza i soli zasjeni mi oči. Osjećao sam samo cimbale sunca na čelu i, nekako nejasno, blistavi mač uperen iz noža svejednako u mene. Taj užareni mač palio mi je trepavice i kopao bolne oči. Tada sve zaigra preda mnom. Zapahnu me težak i vreo dah mora. Učini mi se da se nebo širom otvorilo da pusti ognjenu kišu. Napeh se svim svojim bićem i ruka mi se zgrči na revolveru. Otponac popusti, dotaknuh glatki trbuh drška i tada sve poče, usred praska koji bijaše u isto vrijeme rezak i zaglušan. Stresoh sa sebe znoj i sunce.

Smjernice

- Predstavite književno stvaralaštvo Alberta Camusa i njegov roman Stranac u kontekstu vremena u kojem je napisan. Smjestite polazni tekst u kontekst romana.
- Portretirajte lik Mersaulta prema situacijama i strukturi romana. Opišite situaciju iz polaznog teksta i odredite temeljni problem romana u cjelini.
- Uočite osjetilne podražaje i odredite njihovu funkciju. Potkrijepite primjerima. Odredite ulogu motiva sunca i povežite ga s motivom majke i motivom smrti u romanu.
- Obrazložite odnos čovjekove slobode i istine u romanu Stranac. Protumačite naslov romana na temelju autorove rečenice: U našem društvu svaki čovjek koji ne plače na pogrebu svoje majke izvrgava se opasnosti da bude osuđen na smrt.
- Svoje tvrdnje potkrijepite argumentima iz polaznog teksta i primjerima iz romana.

Esej - Albert Camus je francuski književnik i filozof. Stvara u dvije filozofski različite književne faze, fazi apsurda i fazi pobune. Najpoznatija djela prve faze, apsurda, u kojoj dolazi u dodir s egzistencijalizmom, su zbirka eseja Mit o Sizifu i roman Stranac, a druge faze, pobune, zbirka eseja Pobunjeni čovjek i roman Kuga. U Strancu Camus prikazuje apsurdost, besmislenost ljudske egzistencije. U ovom eseju namjeravam objasniti okolnosti i motive pod kojima Mersault ubija arapina i pod kojima potom biva osuđen na smrt.

Gospodin Mersault običan je činovnik koji ravnodušno proživljava svoju ustaljenu svakodnevnicu. Ne traži nikave promjene svoga života, ne polaže nikakve nade u bolje sutra i uopće nije nesretan. Na samom početku romana čitatelju se doima veoma hladnim, bezosjećajnim čovjekom, svojom reakcijom na vijest o majčinoj smrti. Na bdijenu uoči sporvoda Mersault spava, a na ukopu majke ne plaće. Štoviše, doživljava to kao dosadnu formalnost koju treba ćim prije obaviti. Dan pokopa bio je veoma vruć i činio je Mersault nelagodnim. Mnoštvo prisutnih osudilo je takvo pošanje, zbog svoje nemoći da razumiju osobu drukčijih svjetonazora. On je za njih bio stranac.

Polazni tekst opisuje kako Mersault ubija Arapina. Događa se na kraju prvog dijela romana. Radnja je smještena na jednoj plaži izvan grada Alžira kad Mersault susreće Arape s kojima je njegov susjed Raymond u sukobu. Dan je bio jako vruć, baš kao i na dan sprovoda. Sunce je jako peklo i činilo je Mersaulta nervoznim. Odbljesak sunca na čeliku isukanog noža jednog Arapa doživljavao je prvom patnjom. „Taj užereni mač palio mi je trepavice i kopao bolne oči."  Oblijevao ga je znoj i mutio mu se vid. Osjećao se omamljenim. Kako je imao revolver uza se, zapucao je. Arapin je pao mrtav, a Mersault je osjećao olakšanje. „Stresoh sa sebe znoj i sunce." Nakon toga ispucao je još četiri puta.

Kasnije, Mersault se našao na opuženičkoj klupi zbog ubojstva. Sud je teško mogao shvatiti ubojstvo u samoobrani s pet hitaca. Sud nije mogao shvatiti zašto je Mersault ispucao četri hitca nakon što je ispalio prvi, a nije ni Mersault. Nekolicina svjedoka na sudu bili su ljudi iz ubožnice koji su bili s njime na majčinu sprovodu. Vjerovali su u njegovu krivnju temeljem toga što nije plakao na ukopu. Na kraju Mersault je bio osuđen na smrt jer ga je društvo doživljavalo bezdušnim. Ali on to nije bio. Živio je svojim svjetonazorom, spoznao je istinu i istina ga je oslobodila. Nije se osjećao obveznim poštivati društvene konvencije i norme. Nije se bojao ni smrti. Bio je slobodan.

Mersault je tipočan predstavnik čovjeka koji živi apsurdno, zna da tako živi i svojim prijezirom ga nadilazi. Na samom kraju romana, kad svakodnevno u zatvoru očekuje svoju smrt razmišlja o svome životu. Svjestan je da nije živio savršeno. Mogao je živjeti i drukčije, ali shvaća da je bio sretan načinom kojim je izabrao živjeti. Smatram kako je u tome bit ovog romana. Čovjek može živjeti sretno, ali mora biti dovoljno hrabar da se sukobi s društvom koje će ga zbog njegove sreće doživljavati čudakom, strancem i temeljom toga osuditi ga.

__________________________________

Primjer eseja Alber Kami - Stranac

Alber Kami, jedan od neprikosnovenih velikana francuske književnosti uz Jean Paulea Sartrea, svojim jednostavnim, ali osebujnim stilom pisanja i poimanjem životnih vrijednosti, predstavlja kontoverznu filozofiju apsurda. Naime, riječ je o anticipiranju života kao besmislenog i samom sebi proturječnog pojma. Čovjek je, kao društveno biće, bačen u svijet, no, ako prihvati filozofiju apsurda kao takvu, u mogućnosti je ostvariti svoje djelovanje kao i slobodu. Upravo takvu tematiku Kami provlači u vidu svojevrsnog lajtmotiva. Kombiniran s egzistencijalizmom, apsurd je glavna okosnica književno - umjetničkog pravca kasnog modernizma koji se prostire kroz drugu polovicu dvadesetog stoljeća, otkrivajući čitav niz psihologiziranih modela likova. Roman Stranac, Kamijeva prva velika uspješnica, sadrži oba navedena elementa, koji se isprepliću u pojavi glavnog lika Mersaulta, dok se tematiziraju život, ubojstvo, zatvor, suđenje i likvidacija.

Mersault se može okarakterizirati kao antijunak, budući da skončava tragično, osjećajući se prilično usamljeno u duhovnom postojanju i traganju za vlastitom slobodom. Teze kao što su smisao, cilj života, ljubav ili božanstvo, u potpunosti su mu nepoznate i neprihvatljive, što se vidi u odbijanju svećenikove prisutnosti. Nije u stanju uspostaviti normalnu komunikaciju s okolinom niti se integrirati u društvo na pravilan način. Potonja tvrdnja obrazlaže sam naslov romana Stranac - Mersault je samotnjak koji se ne uklapa u društvene norme i konvencije pritom se osjećajući izolirano i introvertirano, kao kakav stranac u birokratskom društvu koje ga tlači, sputava i moralno se uzvisuje nad njegovom pojavom. U času kada treba odabrati put, neophodno dolazi u kontakt s vlastitom sviješću uz dozu nesigurnosti. Njegov doživljaj svijeta je nihilističan te kategorički poriče postojanje božanskog dobra. Isto tako, ističe sutra kao dan u kojem će pokušati provesti određene promjene.

Izolirajući se od društva, razvija osebujni, individualni pristup svim životnim aktualnostima, što se očituje u nesvakodnevnom odnosu prema smrti majke, prijateljima, osjećaju ljubavi i sudbonosnom činu ubojstva Arapina. Očekivana je psihologizacija, no ona izostaje (tehnika redukcije) budući da Camus sve njegove osjete pretvara u tjelesne i niže ih kroz svijest i doživljaje (solilokvij). Život mu bijaše ispunjen dokolicom, praznom tlapnjom i, po njegovom mišljenju, nelogičnim događajima, no vrhunac patnje otkrio se u obliku zatvorske kazne, to jest u obliku životne faze koja nije vrijedna spomena (Kad sam dopao zatvora, shvatio sam već nakon nekoliko dana da ne bih nikad volio pričati o tom dijelu svoga života.).

Njegove isključivo tjelesne porive, zadovoljavala je ljubavnica Marija Cardona, djevojka koju je upoznao sunčajući se na plaži rodnog grada Alžira. Unatoč intenzivnom druženju i ljubovanju, Mersault nije u stanju razumjeti Marijinu želju za bračnim vezanjem shvaćajući brak i ljubav nepotrebnim životnim atributima ostajući apsolutno ravnodušan. Doduše, drago mu je što ga Marija posjećuje u tamnici, no simpatije ne idu dalje od te razine (Bila je vrlo lijepa, ali joj to nisam znao reći.).

Za čin ubojstva, potrebno se osvrnuti na Mersaultova prijatelja Raymonda, iskompleksiranogniskog skladištara koji je pretukao ljubavnicu nakon što ga je prevarila. Ona je zlostavljanje priopćila bratu koji je oko sebe okupljao skupinu Arapina. Pratili su Raymonda i Mersaulta u stopu, čak se fizički obračunavši s njima uz krvave posjekotine. Mersault ubija Arapina na plaži nakon što je, mrtav umoran i iscrpljen od sunca, proškiljio na oko ugledavši ga kako vadi nož za napad. Pet hitaca (jedan smrtonosni i četiri naknadno ispaljena u mrtvi leš) simbolizira Mersaultovih pet teških udaraca na vrata sudbine budući da je tim postupkom odredio daljni tok života kao osuđenik. Ipak, Mersault ne doživljava čitav proces suđenja kao važnu stavku. Sve ga odviše nervira te hladnokrvno prisustvuje suđenju bez želje za pravdanjem, unatoč tome što mu je dodijeljen branitelj i što u njegovu korist svjedoče poznanici Emmanuel i susjed Salamano. Jedino što je izustio jest to da je Arapina ubio jer mu je, navodno, zasmetao sunčev bljesak. Funkcija opisa skučenog i oskudnog interijera (Nakon nekoliko dana premjestili su me u
samicu, gdje sam spavao na daskama. Imao sam noćnu posudu i željezni umivaonik.) jest u predočavanju tjeskobnog i nelagodnog stanja njegova duha.

Bio je to simbol društvene odbačenosti, neprihvatljivosti i osude. Jedini titraj olakšanja pružao mu je pogled na more (Zatvor se nalazi navrh grada pa sam kroz prozorčić mogao gledati more.) kroz rešetke odakle mu je dopirao snop svjetla koje, metaforički, predstavlja nadu i rasterećenje misli. Razvio je poseban intiman odnos s tom vizurom. Na giljotinu je Mersault gledao kao na jedinu uzbudljivu stvar koja mu je preostala na koncu života u društvu punom osuda i ukalupljenih običaja. Zaželio je da smrt bude brza uz povike mržnje onih koji će egzekuciji prisustvovati.

Budući da Kami predstavlja filozofiju apsurda, prikazanu kroz lik Mersaulta, možemo ga smatrati modernim Sizifom, tako povlačeći paralelu s antičkim mitom u kojem Sizif uzbrdo gura teški kamen koji mu se redovito strovaljuje niz padinu. Unatoč apsurdnosti životnog djelovanja, koje ne rezultira konačnim uspjehom, Kami ističe kako ''nema sudbine koja se ne nadmašuje prezirom'' te kako je ''svo njegovo kraljevstvo ovozemaljsko'', misleći, pritom, na vrhunce i uspjehe koji su jedini razlog vrijedan čovjekova postojanja. U svjetlu nedoumice između uspjeha i neuspjeha, Kamijev repertoar problematizira gorući problem samoubojstva prisutnog i dan danas. U suvremenoj svakodnevici, svjedoci smo užurbanog i introvertiranog toka života koji rezultira asocijalnošću i nesrazmjerom između vlastitog i društvenog poimanja normi. Osobno, smatram Camusovo djelo vrlo dobrom poukom za današnjeg čovjeka koji je neophodno upućen na druge kako bi izbjegao osjećaj stranca, kako u svom, tako i u cjelokupnom svijetu.

__________________________________

Alber Kami (Mondovi, Alžir, 07.11.1913 - Villeblevin, 04.01.1960), francuski romanopisac, dramatičar i esejist. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Obitelj mu je bila vrlo siromašna i djelomično nepismena. Njegova majka je bila španjolskih korijena i polu-gluha, a otac Lucien poginuo mu je 1914. u prvoj bici za Marnu kao član pješadijske divizije tijekom Prvog svjetskog rata. Kami je kao dijete živio u jako lošim uvjetima u Alžiru, u dijelu grada zvanom Belcourt. Godine 1923. kao državni stipendist, upisuje gimnaziju (Lycée), a kasnije i Sveučilište u Alžiru. Godine 1929. postao je vratar sveučilišnog kluba, no 1930. je dobio tuberkulozu, što je uvjetovalo kraj njegove nogometne karijere, te privremeno obustavljanje studija. Tijekom tog perioda obavljao je razne poslove, uključujući i posao privatnog učitelja, prodavača automobilskih dijelova i meteorologa. Godine 1935. dobiva licence de philosophie, a 1936. diplomira čistu filozofiju na Sveučilištu u Alžiru obranom diplomskog rada o kršćanskoj metafizici i neoplatonizmu (Néo-Platonisme et Pensée Chrétienne). Iste godine osniva kazališnu družinu Théâtre du Travail (Radničko kazalište) gdje piše i režira, ali čak i glumi. Družina se održala do 1939. godine. Tijekom ovog perioda intenzivno čita Epikteta, Pascala, Kierkegaarda, Nietzschea, Prousta, Gidea i Malrauxa. Sljedeće godine intenzivno se bavi novinarskim radom, a u Alžiru mu izlazi prva knjiga, zbirka eseja Lice i naličje.

Godine 1935. Kami se pridružuje Komunističkoj partiji Francuske koju je gledao kao načina da se bori protiv nejednakosti između Europljana i "urođenika" u Alžiru.

Godine 1936. je osnovana Alžirska komunistička partija, koja se zalagala za neovisnost Alžira. Kami se uključio u aktivnosti Alžirske narodne stranke (Le Parti du Peuple Algérien) što ga je dovelo u nevolje s njegovim komunističkim suradnicima. Kao rezultat ovoga, 1937. je proglašen trockistom i izbačen iz KPF-a. Nakon toga, Kami se više povezao s francuskim anarhističkim pokretom. Anarhist Andre Prudhommeaux prvi put ga je predstavio na sastanku Kruga anarhističkih studenata (Cercle des Etudiants Anarchistes) 1948. kao simpatizera koji je bio upoznat s anarhističkom filozofijom. Nakon ovog događaja, Kami je nastavio pisati za neke anarhističke časopise kao što su Le Libertaire, La révolution Proletarienne i Solidaridad Obrera. Camus je anarhiste podržao kada su izrazili svoju podršku radnicima iz istočnonjemačkog ustanka 1953. godine. Isti potez napravio je i 1956. godine kada su anarhisti podržali radničke proteste u Poznanu i mađarsku revoluciju.

Godine 1934. oženio se sa Simone Hie, ovisnicom o morfiju, no brak je ubrzo raskinut kao rezultat nevjere koja je bila prisutna s obje strane. Od 1937. do 1939. piše za socijalistički list Alger-Républicain. Za taj list je napisao i članak o seljacima iz grada Kabile gdje je jako detaljno opisao loše uvjete u kojima se oni nalaze, no mnogi pretpostavljaju da ga je taj članak koštao posla. Godine 1939. u Alžiru mu izlazi druga knjiga, ponovo zbirka eseja, Pirovanje. Tu i sljedeću godiniu provodi kao novinar za list Soir-Republicain. Dana 1. rujna 1939. započinje Drugi svjetski rat i Camus se prijavljuje u francusku vojsku, no biva odbijen zbog lošeg zdravlja uzrokovanog tuberkulozom.

Godine 1940. oženio se s Francine Faure, pijanisticom i matematičarkom. Iako je volio Francine, Kami se snažno protivio instituciji braka i smatrao ju je neprirodnom. Čak i nakon što im je Francine 5. rujna 1945. rodila blizance, Catherine i Jeana, Kami se i dalje šalio kako brak nije za njega. No, iako u braku, Kami je imao mnogo afera od kojih je najpoznatija ona sa španjolskom glumicom Mariom Casares. Iste godine Kami počinje raditi za list Paris-Soir. U prvoj fazi Drugog svjetskog rata, u takozvanom Lažnom ratu, Kami je bio pacifist. No, kada je Wehrmacht okupirao Pariz, Kami je bio svjedok svim događanjima. Dana 15. prosinca 1941. Kami je svjedočio egzekuciji Gabriela Périija što je iskristaliziralo njegov revolt prema Nijemcima. Nakon toga se, zajedno s cijelom redakcijom Paris-Soira, seli u Bordeaux. Iste godine završava svoj prvi roman Stranac i esej Mit o Sizifu koji su tiskani u Parizu. Godine 1942. Camus se samo nakratko vratio u Oran i po povratku u Francuski počeo se uključivati u pokret otpora.

Tijekom 1950-ih, Kami je velik dio svog rada i aktivizma posvetio ljudskim pravima. Godine 1952. odbija suradnju s UNESCO-m i javno prosvjeduje primanju Španjolske, kojom je tada vladao Francisco Franco, u tu organizaciju. Godine 1953. javno prosvjeduje protiv komunističke represije Sovjetskog Saveza pri gušenju ustanka u Istočnoj Njemačkoj 1953. Već tri godine nakon ovoga, ponovo prosvjeduje, ovaj put protiv gušenja protesta u Poznańu 1956. te nasilnom gušenju mađarske antikomunističke revolucije iz 1956.

Alber Kami preminuo je 4. siječnja 1960. u automobilskoj nesreći u okolici Sensa, u mjestu Villeblevin. U džepu njegovog kaputa je bila neiskorištena karta za vlak. Zbog toga neki pretpostavljaju da je planirao ići vlakom, no odlučio se za automobil.